- svim katolicima koji danas "slave" "8. mart":

Po prvi puta o feminizmu, svjedočanstvo izbliza: Kad žene odu u krivo, muškarci odmah pođu za njima.

“Socijalizam je filozofija propasti, vjera neznanja, evanđelje zavisti; njemu svojstvena vrednota je zajednička podjela bijede”. W. Churchill pisao je ovako prije više od 100 godina.

   U prvom razredu srednje škole, časne sestre su nas ispitivale o planovima nakon što diplomiramo. Kada sam ja rekla da ću pohađati State University, primijetila sam njihovo razočaranje. Pitala sam svoju najdražu časnu “Zašto?”, a ona je odgovorila, “To znači da ćeš četiri godine kasnije izaći s fakulteta kao komunistica i ateistica!”

Kako smo se mi djevojke ovome znale cerekat! “Kako su smiješno priproste ove naše časne”, mislile smo. Onda sam otišla na faks i četiri godine kasnije završila sam baš kao što je moja časna Katie rekla šest godina ranije, “kao komunistica i ateistkinja”.

Malo kasnije, već sam postala mlada razvedena žena s malim djetetom. Na nagovor svoje sestre, preselila sam se u New York nakon što sam godinama živjela u braku s jednim američkim poslovnim čovjekom u jugoistočnoj Aziji. Kada se naš brak raspao, ja sam krenula u novi život za sebe i svoju kći. Katie je rekla, “Dođi u New York. Radimo revoluciju! Neke od nas osnivaju Nacionalnu organizaciju žena i ti nam se možeš pridružiti”.

Nisam je bila vidjela godinama. Iako me u mladosti znala iritirati, nakon vlastitih šokova i bračnog sloma te su uspomene dobrano već bile ishlapjele. Greškom sam je u oluji života doživjela kao utočište. Toliko dugo smo bile razdvojene i udaljene da sam već bila zaboravila njezinu emocionalnu nestabilnost.

I tako je započelo moje razdoblje nesvjesnog svjedoka povijesti. Živjela sam s Kate i njezinim simpatičnim mužem, Japancem, u oronulom potkrovlju kad je ona završavala svoju prvu knjigu, doktorsku dizertaciju na Columbia University “Seksualna politika”.
Bila je 1969. Kate me pozvala da joj se pridružim na nekom druženju kod njezine prijateljice, Lile Karp. One su taj “skup” nazivale “grupom za podizanje svijesti”, što je tipično komunistička praksa, nešto što se uobičajeno izvodi u maoističkoj Kini. Skupile smo se za velikim stolom kada je predsjedavajuća otvorila sastanak recitacijom u obliku pitanja i odgovora, nešto poput litanija koje se mole u Katoličkoj crkvi. Ali ovdje se radilo o marksizmu, Crkvi ljevice, koja je oponašala vjerske prakse:

“Zašto smo danas ovdje?”, pitala je predsjedavajuća.
“Da izvedemo revoluciju”, uzvratiše one.
“Kakvu vrstu revolucije?”, nadovezala se opet.
“Kulturnu revoluciju”, uzvikaše one.
“A kako ćemo provesti Kulturnu revoluciju?”, inzistirala je.
“Uništenjem američke obitelji”, odgovori ostatak zbora.
“Kako ćemo uništiti obitelj?”, nastavila je.
“Uništenjem američkog patrijarhata”, uzviknuše jednoglasno.
“A kako ćemo uništiti patrijarhat?”, dalje nastavlja.
“Tako što ćemo mu oduzeti moć”
“A kako ćemo to napraviti?”
“Uništenjem monogamije”, vikale su.
“Kako možemo uništiti monogamiju?”

Njihov me odgovor skamenio, zanijemio, nisam mogla vjerovati svojim ušima. Jesam li ja na planeti Zemlji? Tko su ovi ljudi?

“Promičući promiskuitet, eroticizam, prostituciju i homoseksualnost”, složno povikaše.

Nastavile su potom s dugom raspravom o tome kako bi ove ciljeve trebalo ostvariti uspostavom Nacionalne organizacije žena. Bilo je jasno kako nisu priželjkivale ništa manje od totalnog razrušenja zapadnog društva. Zaključak je bio kako je jedini način da se to izvede bio “invazijom u sve američke institucije. Svi moraju biti uključeni u Revoluciju”: mediji, obrazovni sustav, sveučilišta, srednje škole, školski odbori… itd.; zatim pravosuđe, zakonodavstvo, izvršni organi pa čak i knižnjičarski sustav.

To mi je tada zvučalo kao neka apsurdna urota, kao da su se igrale bande vrlo maštovite djece koja planiraju pljačku; kao da se radi o nekoj nepodopštini koju su počinila razmažena derišta u snježnoj noći uz cugu i hašiš.

Meni je to zvučalo nezrelo. Pretrpjela sam kulturni šok nakon što sam godinama bila odvojena od svoje domovine živeći u zemlji trećeg svijeta bez ijedne posjete Americi. Bila sam jedna od onih ljudi koji su, nakon što su se vratili u svoju zemlju, izletjeli iz aviona ekstatično ponavljajući da su došli DOMA, u Ameriku. Kleknula sam na zemlju obasuvši je poljupcima. Tada sam tek shvatila kako je ugodna zemlja moga rođenja i nije me brigalo što su drugi mislili jer oni nisu vidjeli ono što ja jesam i nisu bili tamo gdje sam ja bila. Vidjela sam tvorničke radnike i robove za seks vezane uza zid. Šokantno.

Otkud bi to netko mogao znati? Azija je izvan našeg dosega, općenito je posve nepoznata, a zemlja iz koje sam doputovala bila je kao neka vrsta pakla koji više nikada nisam željela ponovno posjetiti. Ta, živjela sam tamo, nisam se provodila, nisam je posjetila kao oni slatki mali turisti - tamo sam vodila kućanstvo i pokušavala odgojiti dijete. Prerasla sam već bila komunizam svojih fakultetskih dana i nespretno sam tražila svoj put prema Bogu.

Kako je onda 12 Amerikanki - najrespektabilnijih tipova koje možete zamisliti, privilegiranih diplomantica etabliranih američkih sveučilišta: Columbia, Radcliffe, Smith, Wellesley, Vassar; zatim, ujak jedne od njih bio je Ministar obrane za mandata Franklina Roosevelta - moglo planirati jednu ovakvu stvar? Većina je imala i završene postdiplomske studije te su se činile uvjerljivim, pametnim, razumnim i dobrim osobama. No, kako su ti razumni ljudi povjerovali da mogu uspjeti u svome planu uzdajući se u tako zlobnu uzvišenost? I zašto?

Zato sam ovu priču smatrala običnom napuhanom tlapnjom akademskog salona. Nastavila sam sa svojim novim životom u New Yorku dok je moja sestra postala poznata izdajući knjige, slika joj je osvanula i na naslovnici časopisa Time Magazine. Time Magazine ju je nazvao “Karlom Marxom Ženskog pokreta”. Zato jer je njezina knjiga bila tečaj marksizma za žene. Njezina dizertacija: “Obitelj je pećina ropstva s muškarcem kao buržoazija, a žena i djeca su proleterijat”. Jedina nada ženskog “oslobođenja” (komunistička najdraža riječ vodećih miljenika u neraskidivo ropstvo; “oslobođenje”, baš kao i “zadružni” - molim, bježite od toga, idite za svojim životom!) bila je taj novi “Ženski pokret”. Njezine knjige zanijele su te očarale akademske krugove i uskoro je startao kolegij “Ženski studiji” po cijeloj zemlji s knjigama Kate Millet kao obveznom literaturom.

Zamislite ovo: mlada djevojka od 17 ili 18 godina za kuhinjskim stolom s mamom proučava popis kolegija prve godine studija i tamo piše predmet “Ženski studiji”. “Hmmm, ovo bi moglo biti interesantno”, kaže mama. “Možda ćeš nešto i naučiti iz ovoga”.

Čini joj se bezazlenim. Kako bi mogla znati da je to predmet u kojem će njezina nevina kći učiti kako je njezin otac nitkov? Njezina majka je budala koja je dopustila muškarcu da je upre u ropstvo barbarskih praksi kao što je monogamija i obiteljski život te majčinstvo, što je gubitak njezinih talenata. Ona ne smije poći putem svoje majke. To bi značilo podlaganje životu kao bezumnom zujanju zbog nekog dominirajućeg muškarca, ugnjetavača, koji ju je začarao trikovima romantične ljubavi. Nemoj da te ikada zavedu u takvo šikaniranje, to će joj govoriti. Iako muškarci nikako nisu dobri, ona ih treba upotrijebiti za svoje vlastito orgazmičko zadovoljstvo; spavanje sa što više njih kako bi se držala što neprivezanije i slobodnije. Gotovo da i ne postoji 17-godišnja djevojka bez ljubavnih jada iz srednje škole zbog Jimmyija ili Jasona koji joj je slomio srce. I momci uče i mogu biti neodgovorni tijekom srednje škole, no ta muka udvaranja zapravo pogađa oba spola.

Kada profesori Ženskih studija završe s tvojom kćeri, ona će već tada biti samo ljuštura one djevojke koju si nekoć poznavala, koju su brzo uvjerili da, iako bi trebala zabrijati sa svakim tko joj se svidi, ni u kojem slučaju ne bi smjela ostati trudna. I tako, kao sluga promiskuiteta postaje čarobnjakom tehnika prevencije, poglavito pobačaja.

Cilj “oslobođenja žena” je okretanje svake ženske osobe da izgubi svu empatiju za dječake, muškarce ili bebe. Najnježniji aspekti njene duše stvrdnjavaju se u kamenu kulu cinizma u kojoj neće razmišljati o ubijanju vlastite bebe u toplom zaštićenom gnijezdu svoje mlade utrobe. Naučit će je da, kako bi se oslobodila, mora postati buntovnica. Takvo rješenje je jedino razumno jer je cjelokupno zapadnjačko društvo, od Magna Charte pa čak i prije, izmišljotina zlog bijelpg čovjeka čija je jedina namjera ugurati ženu u ropstvo.

Budi buntovna! Pobuni se! Budi nepokorna! (Sjeti se Madonne, Lady Gage, Elizabeth Warren, Lois Lerner.) “Sve žene su prostitutke”, reći će im. Ili si stvarno pametna te promiskuitetno pristupaš seksu zbog vlastita zadovoljstva i svog razvoja prema potpuno slobodnom ljudskom biću “baš kao što to čine i muškarci” ili pak možeš biti profesionalna prostitutka, lak posao za žene, što nam daje osjećaj “moći” ili - možeš živjeti nasamarena poput svoje majke i prostituirati se isključivo s jednim muškarcem pri čemu zapadaš u teški jaram “ugnjetavača”. Sve supruge su samo “kurve jednoga muškarca”.

Ona se u ovome mora postaviti bez imalo srca. Kod udvaranja nema sentimentalnosti. Nema suosjećanja za momka ili dijete. Ona mora proživjeti život i nitko joj pri tome ne smije stati na put. I ako to momak ili muškarac “ne kuži”, onda nema seksa za njega; seksualno darivanje svelo se samo na “seks”. “Ne želim seks s nekim idiotom koji ne vjeruje da mogu ubiti njegovog sina ili kćer iz hira. On tu nema pravo glasa “jer ovo je moje tijelo!” (Čudna logika jer tko je ikada čuo za tijelo s dvije glave, dva srca, 4 ruke, 4 noge?)

Nema kraja apsurdima na koje će nagovarati tvoju kći da ih proguta. “Namjeravam skakati s momka na momka koliko god me volja i nitko me ne može zaustaviti jer sam OSLOBOĐENA!” Drugim riječima, ti će ljudi pretvoriti tvoju kćer u drolju s knjigama moje sestre kao poučnim priručnicima (“Drolja je dobra riječ. Budi ponosna na nju!”) Ona će ti potom govoriti, “Vjerojatno se nikad neću udati i ako budem, to će biti nakon što ostvarim karijeru”, što danas često znači nikada. “Zadržat ću svoje vlastito ime i zapravo ne želim djecu. Djeca su takva gnjavaža i samo smetaju”. Reći će joj, “Ne dopusti da te ijedan momak ponižava tako što ti otvara vrata. Kada ti se obrate kao dami, to je uvreda. Kavalirština je sredstvo kojim se stječe vlasništvo nad tobom.”

Tako žene, koje su u svojoj naravi arbitri društva, danas grubo komuniciraju s mladim muškarcima o intimnim stvarima baš kao što se i njih najprije istreniralo grubošću, jer “ono, čovječe, moramo imati spolne odnose, ali ona ih odbija sve dok joj ne dam pristanak da može ubiti dijete ako zatrudni!” Potlačena? Žena je uvijek imala moć. Sjeti se vječne paradigme: Tek nakon što je Eva uvjerila Adama da pojede voće, čovječanstvo je doživjelo pad. To jest, muškarac čini sve da učini ženu sretnom, čak i ako je to neposluh prema Bogu. Ti si moćna! Bez pristojne ženskosti, čovječanstvo je izgubljeno. Kao što je Mae West rekla, “kada žene odu u krivo, muškarci odmah pođu za njima!”

Poznam žene koje su potpale pod ovu ideologiju u svojoj mladosti i koje sada, u svojim 50ima i 60ima, već desetljećima noću plaču do iznemoglosti tugujući za djecom koju nikada nisu imale te za onom koju su hladno ubile jer su štitile praznu budućnost bez ljubavi koju sada žive bez mogućnosti povratka. “Gdje su moja djeca? Gdje su moji unuci?”, u suzama mi se žale.

“Knjige tvoje sestre uništile su život moje sestre!” Čula sam to bezbroj puta. “Bila je sretno udana s 4 djece i nakon što je pročitala te knjige, napustila je zbunjenog muža i više se nije vratila.” Čovjek je zapao u debeli očaj i jad. Djeca su bila zapuštena, smetena, duboko ranjena; obitelj je potpuno skrahirala i tu više nije bilo “sastavljanja”.

Cijelo to vrijeme ove su žene “zauzimale” naše institucije; narav američkih žena drastično se promijenila od onih modela koje su nam predstavljale Rosalind Russell, Bette Davis, Deborah Kerr, Eve Arden, Donna Reed, Barbara Stanwyck, Claudette Colbert, Irene Dunn, Greer Garson. To su bile izvanredne žene kojima nije trebalo “oslobođenje”, “moć” i čije su vlastite osobnosti, kao i likovi koje su glumile, bile jake, elastične i prepoznatljive. I njihovi glasovi su bili drugačiji, samo po tome si ih već mogao razlikovati. Svi znamo glas Rite Hayworth. I svi smo poznavali glas Katherine Hepburn.

Izazivam vas da prepoznate glasove današnjih holivudskih isklišeiziranih tipova nakon revolucionarnog oslobođenja žena. Kako su te “oslobođene” žene zapale u tako neraspoznatljivu gnjecavu gomilu? Sve izgledaju posve jednako s tek pokojom individualnom crticom, a njihovi glasovi zvuče jednako, sve te Julije i Jessice! Moj prijatelj, o. George Rutler, naziva ih “cvrkutavim tek izleženim ptičicama novog Mračnog doba”. Karakter američke žene iskvario se spomenutim pogubnim pokretom. Odakle je došlo ovo vulgarno, tetovirano, buntovno biće koje ubija svoju bebu bez da trepne okom i bez kajanja. I to u jednom tako kratkom razdoblju povijesti?

Nikada ranije nismo čuli da tako mnogo žena ubija svoju djecu: Casey Anthony svoju malu Caylee i potom partijanje tjednima; Susan Smith povela je svoje predivne dječake u jezero ostavivši ih svezane pojasom da umru užasnom srmću; ona žena što je utopila svoje PETERO djece u kadi? “Hej, ako ja mogu ubiti svoju djecu u 6. mjesecu trudnoće, zašto ne i 6 mjeseci poslije rođenja, samo taj čin prozovi kasnim pobačajem, i zašto ne?”.

Ja inzistiram da je žena oduvijek bila arbitar društva i kada su te žene za stolom kod Lile Karp u Greenwichu odlučile uništiti američku obitelj nagovarajući žene da postaju buntovnice, egzekutorice čedomorstva, te mrziteljice zapadne kulture, muškaraca i braka, one su uspjele u svojoj namjeri. Njihova želja, ja sam svjedok toga sa sastanaka sve dok mi jednom nije pozlilo od nesputane mržnje, bila je da se američko društvo odvoji od obitelji te “patrijarhalnog robovskog gospodara”, američkog muža.

Mi smo svi bili tako zauzeti čestitajući si jer je Ronald Reagan “osvojio Hladni rat bez ispucanog metka” posve ispuštajući iz vida golu istinu kako je Mao - Tse Tung zapravo, sa svojom crvenom knjižicom skupa sa Sovjetima, “osvojio Hladni rat bez ispucanog metka” otevši nam žene, naše mlade, te umove mnogih koje je poučavao Noam Chomsky te, preko svojih tekstova, Howard Zinn. Christina Hoff Sommers upozorava: ”Majke i očevi, brinite se za svoje sinove. Na djelu je “rat nad muškarcima”, isplaniran prije mnogo godina unutar kolegija na Gender (rodnim) studijima te unutar grupa za interese žena spremnih vjerovati kako su muškarci otrovni… Mnoge ‘obrazovane žene’ u Americi pile su iz čaše rodno - feminističkog opojnog pića. Djevojke s Yalea, Haverforda i Swarthmorea doživljavaju se potlačeno. Pa to je čisto ludilo.”

Ako u ovome možda vidite nešto izdajničko, izdaju vlastite sestre, moram reći da sam izabrala pridružiti se ljudima poput Svetlane Stalin ili Juanite Castro; odlučna da otvoreno progovorim o posebno opasnom članu moje obitelji. Odanost zna biti ekstremno destruktivna. I ja sam prije bila jedna od šutljivih, ali konačno sam prešla prag. Ove žene nešto godinama pokušavaju i to zaista nije dobro. To je zlo. To je da ti se zgadi u duši. Znam da meni je. I tako, masovno uništenje ostavlja za sobom svoj potpis - trag olupine.

Toliko miline, ženstvenosti i ljepote - izgubljeno.

Previše uništenih života.

Autorica: Mallory Millett