Vjerojatno sam to s obzirom na iskustvo s ovim “vjerskim portalom” trebao očekivati, ali ipak me iznenadio novi niz članaka koji je bitno.net pokrenuo. Na krilima manije vezane uz globalno popularnu seriju, Igru prijestolja, odlučili su zgrabiti barem mali dio kolača čitanosti, razglašenosti i posljedično monetizacije te franšize.
Tako se svećenik zadužen za filmske kritike na tom portalu upustio, uz slabašne i vrlo prozirne ograde, u promicanje umjetničkih i svjetonazorskih vrijednosti na kojima je nastala ta serija koja je jučer završila svoju osmu i posljednju sezonu. Budući da sam pročitao prvih nekoliko svezaka niza knjiga koje je napisao George R. R. Martin te pogledao dosadašnje epizode serije (doduše, neke uz preskakanje pojedinih scena ili ubrzavanje nezanimljivih dijelova), mogu sa sigurnošću reći da nikome ne bih preporučio gledanje te serije. To što je scenografija vrlo raznolika i raskošna, što je radnja nepredvidljiva i dobro složena, što su glumci uglavnom kvalitetni, a efekti i produkcija vrhunski samo čini još opasnijim ono što su Martin i scenaristi pripremili. A pripremili su svijet u kojemu su apsolutno svi ljudi prljavi, nitko nije vođen čistim i nesebičnim idealima. I što je najgore, gdje se spolna razvratnost uzima potpuno zdravo za gotovo. U tom izmaštanom svijetu u jednom trenutku se najhrabriji ratnici i najodvažnije žene bore na čast svoje obitelji, a u idućem ih vidimo eksplicitno prikazane kako upražnjavaju neobavezan seks začinjen često najodvratnijim perverzijama.
Redovito se osjeti kako scenaristi upravo grade neki lik u klasičnom stilu heroja ili junakinje kako bi njega ili nju u odgovarajućim trenutcima mogli gurnuti u najdublji kal, najčešće spolne ili sadističke prirode. Naravno, nakon toga nema kajanja jer to što su učinili u svemiru Georga Martina uopće nema veze s grijehom. Usto su dakako prisutni brojni klasični zlikovci, pa su najsvirepija mučenja i rijeke krvi svakoepizodna pojava. I sve se to odvija u pomno odabranim prekrasnim prirodnim i kulturnim krajolicima od kojih je kod nas svakako najpoznatiji kompjuterskom grafikom prerađeni Dubrovnik, ali pojavljuju se i Split, Šibenik i druga mjesta. Nije ova taktika nimalo neočekivana ni nova, sotonski prsti u obeščašćivanju lijepog, skladnog i dobrog uvijek su prepoznatljivi.
I zašto taj vlč. Kovačević oduševljeno, gotovo bez predaha, “propovijeda” o navedenoj seriji? Tobože kako bi nas potaknuo da mi sami upoznamo ljepotu hrvatske prirodne i povijesne baštine. Otprilike kao da vas šalje silovatelju kako bi vam on opisao ljepotu ženske duše.
To da ljudi, pogotovo mladi, u današnje vrijeme žude za ljepotom i istinom koju predstavljaju kako prirodne, tako i kulturne znamenitosti po Hrvatskoj, posebno uz Jadran, ne bi trebalo u vrijeme posvemašnjog materijalizma nikome biti čudno. No trebate se vi, g. Kovačeviću i bitno.netovci, zapitati što im se ima za ponuditi kad posjete neku od hrvatskih populariziranih destinacija. Što će vidjeti kad primjerice uđu u neki samostan ili katedralu? Posvjetovnjačene svećenike koji se ni po čemu (osim eventualno izvještačenosti) ne razlikuju od laika, muzeje bogate izlošcima kojima je iščupan smisao i konačno grozotu banalne pustoši, novus ordo, na mjestima gdje se prije mogla naći izravna veza s transcendentnim.
Zaista, nitko vam ne brani da gledate Igru prijestolja. Nadam se da ne uživate npr. u scenama incesta na mrtvačkom odru ili oca koji spaljuje vlastitu kćerkicu kao žrtvu božanstvu čiji simbol izrazito podsjeća na prikaze Presvetog Srca. Ali nemojte onda od te vaše “zabave” raditi filozofiju i svojevrsno svećeničko odrješenje onima koji žele još dublje pomaknuti granice “normalnosti”.
Autor: “Toma blizanac”