Naime, vaša vjera u Isusa Krista toliko je jaka da mi ne želimo nekoga poput vas. Opće je poznato da su takvi kao vi, koji sebe nazivaju kršćanima, uvijek bili problem jer su priznavali samo nekog Isusa za svoga kralja. Umjesto da se pokore našim zakonima, oni su se pokoravali nekakvoj zbirci bajki koju nazivaju Biblija.

Povodom silne potrage za najtraženijim zanimanjima u Hrvatskoj – konobarima i kuharima, objavljujemo tekst koji je objavljen u prvom broju tiskanog izdanja Nacije, kršćansko/domoljubnog časopisa, u listopadu 2011. pod naslovom “Idemo li u odjel 4K?”. Tekst je tada objavljen u nadi da će Hrvati shvatiti kamo ih vode, ali na žalost, vodeći su se trsili tko će prije isporučiti Hrvatsku u ralje EU. I dan danas se hvale time i to smatraju jednim od svojih najvećih dostignuća u životu?! U Odjelu 4K su najtraženija zanimanja: konobari, kurve i kriminalci, a ako netko ne želi raditi ima mogućnost biti klošar. Dakle, htjeli ste Odjel 4K? Sad uživajte… Nego, zna li tko odgovor koje godine je preveden na hrvatski jezik Lisabonski ugovor, a koje godine ga je Hrvatska potpisala?

Htio bih vam ispričati jednu nevjerojatnu priču. Ni sam još uvijek ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji su u stanju napraviti takvu glupost, ali ljudska glupost je očito beskrajna.

Dakle, čovjek, bogat, cijenjen, pametan… uzor svojim susjedima i djeci, jedan je dan došao s nekim listom papira i sazvao obiteljski sastanak.

– Djeco, ja sam potpisao kupoprodajni ugovor za našu kuću i sve imanje od kojeg živimo.

– Ali, tata, gdje ćemo živjeti? Od čega misliš da ćemo živjeti? – zavapila su djeca.

– Snaći ćemo se. Ti ljudi su jako bogati i nekako će se pobrinuti za nas. Tako su mi rekli – bio je smiren otac.

– Pa za koliko si prodao? – zanimalo je djecu.

– E, to vam ne mogu reći, jer vas to nije ni briga – bio je važan otac zbog toga što zna nešto što djeca ne znaju.

– Kako, tata, nije nas briga? Mi smo tvoja djeca. Radi se o našem nasljedstvu.

– Ma, nemojte se brinuti. Ja sam prilikom potpisivanja ugovora rekao kako ću vas pitati što vi mislite o tome. I ako se vi ne složite, kupac je rekao da će poništiti ugovor. Evo, ti ljudi mi toliko vjeruju da su mi dali unaprijed novce koje sam skoro potrošio. Ali rekli su mi dok smo večerali kako će mi dati još novaca.

– Ali, tata… mi smo uvijek imali onoliko koliko nam je trebalo. Pogledaj samo kako smo sretni. Mi nećemo da ti prodaješ ono za što su se naši preci borili.

– Vi ne razumijete napredak. A osim toga ja sam zaslužan što sam potpisao taj kupoprodajni ugovor – bio je otac tvrdog mišljenja.

– Ti zaslužan? Sve tvoja zasluga? A ja? Ja sam zaslužna što si potpisao taj ugovor! Da te nisam nagovarala, ti nikada ne bi potpisao! – umiješala se majka već dobrano iživcirana time što otac sve zasluge pripisuje sebi.

– Ja sam zaslužan! Samo ja! Ja ću u povijesti ove obitelji ostati zapisan da sam riješio sve probleme obitelji – nije se dao otac

– Ja sam zaslužna! Ti nemaš pojma. Ne mogu vjerovati s kakvim egoistom živim – nastavila je majka

– Ja ne odstupam od svoga, ali neka ti bude. Ajde se i ti potpiši na ugovor pa da ti srce bude na mjestu – shvatio je otac da se s majkom ne smije šaliti.

– Dobro, od čega ćemo živjeti? – zanimalo je djecu.

– Pa davat će nam novce, hranu, robu, odjeću, vodu…

– Ali, tata! Mi to već sve imamo. Ako to prodamo, onda nemamo ništa.

– Da, istina. No, do sada ste morali raditi. A ovi ljudi mi obećavaju kako ništa nećemo morati raditi, a imat ćemo sve što nam treba. Spomenuli su i kredite.

– Kako misliš: nećemo morati raditi? Pa raditi se mora. Osim toga, nije da se nešto baš ubijamo od posla. Zemlja je rodna. Vode ima u izobilju. Molimo se Bogu i On nam blagoslovi sve što napravimo. Složni smo i zadovoljni. Ne treba nam više – djeca su bila utučena.

– Znam djeco, ali ovo je napredak. Vi ne kužite ekonomiju. Eno, svi prodaju tim ljudima. Pa nisu baš svi blesavi! – imao je otac svojih argumenata.

– Poslušajte oca. On jako dobro zna što radi. I ja moram potpisati taj ugovor i sve je po zakonu – umiješala se majka koju je jedino brinulo kako i ona mora staviti svoj potpis.

– Baš ništa nećemo morati raditi? To djeluje kao bajka – djeca nisu vjerovala onome što čuju.

– Pa, dobro sad… nešto ćete morati raditi. Ali bit će nam svima bolje!

– Kako sad – raditi? A gdje ćemo i što ćemo raditi? – zanimalo je djecu.

– Kako gdje? Kako što? Pa isto što i sada radite. Samo ćete umjesto za sebe raditi za drugog. U čemu je problem?

– Znači i dalje ćemo raditi to što radimo, samo nećemo moći raspolagati onime što napravimo? – djeca kao da nisu shvaćala tu veliku umnost.

– Da. U čemu je problem? Važno je da sam ja potpisao i da su ti ljudi bogati.

– Tata, da to nisu oni Babilonci o kojima svi pričaju?

– Jesu. Baš su ti. Svi njima prodaju.

– Daj da vidimo što si potpisao – zanimalo je djecu.

– Evo pa se divite. Jesam se lijepo potpisao? A? – otac je sav ponosan pružio list papira.

– Ali, tata! Ovo je na babilonskom. Što ovdje piše? – djeca nisu vjerovala svojim očima kada im je otac dao kupoprodajni ugovor na babilonskom.

– Čekajte. Ljudi su mi obećali kada potpišem, onda će mi dati i prijevod na hrvatski kako bih znao što sam potpisao – miran je bio otac.

– Tata, mi ne želimo biti toliko glupi pa pristati na to što si rekao. Ti si praktično potpisao dokument za koji ne znaš što u njemu piše?! – djeca su bila očajna.

– Kako nećete pristati?! Sram vas bilo! Vi ste izdajnici svoga roda. Sve činim kako bih nas uveo među bogate, a vi tako!

– Mi – izdajnici, tata? Nemoj tako. Ti si potpisao nešto; ni sam ne znaš što si potpisao i sad mi izdajnici?!

– Pa ja cijelo vrijeme radim na tome… evo već zadnjih sedam godina. Osim toga, sve ankete govore kako se vi slažete da prodamo sve što posjedujemo i da dobijemo gospodara – otac se nije mogao načuditi.

– Kakve ankete, tata? Otkuda ti to?

– Pa pisalo je po novinama. Znate, ja ipak nešto i čitam za razliku od vas – bio je otac zajedljiv jer su mu djeca dan i noć trošila vid istražujući Riječ Božju, što je on smatrao trošenjem vremena.

– Kakvim sada, tata, ludim novinama? Tata, nas nikada nitko nije pitao što mislimo o tome!

– Kako vas nije pitao? Pa cijelo vrijeme govorim da radim na tome. Čak i ističem kako to činim zbog vas.

– Joj, tata, mi smo tebe puštali jer smo mislili da je to samo jedna u nizu gluposti koje radiš. Nismo te uzimali ozbiljno. Ali sada vidimo da je stvarno ozbiljno. Mi ne želimo pristati na to ni u kojem slučaju!

– Tako sam i mislio i zato sam potpisao kod javnog bilježnika da pravo u odlučivanju imamo samo ja i majka. Ja malo više, naravno – šeretski se nasmijao otac čekajući reakciju majke.

– Kako misliš, mi nemamo pravo? – bila su začuđena djeca, a reakcija majke je izostala jer ipak je otac glava kuće.

– Pa tako, ja sam riješio još 2010. godine da je za prodaju potrebno samo 50% onih koji se izjasne što misle o prodaji. Kako smo se majka i ja izjasnili, a vi niste, odlukom obitelji stvar je riješena.

– Čekaj, čekaj, mi smo protiv i sada se izjašnjavamo da smo protiv – bila su odlučna djeca u namjeri da zadrže svoje.

– Ne može! Ja tako riješio. U stvari, rekao mi je bilježnik kako to ipak neće proći. Nisam mislio da će se tako dogoditi, no savjetovao mi je da je važno da se uzimaju u obzir samo oni koji se izjašnjavaju. Nisam računao da ćete se vi htjeti izjasniti.

– Mi se svakako želimo izjasniti i izjašnjavamo se protiv! – bila su djeca i dalje uporna.

– Dobro. Uh… Ajoj, ljudi, što ću sada? Moram reći ljudima kako nije prošlo to što su oni naumili – odjednom je postao očajan otac.

Otac se uputio u grad kako bi obavijestio Babilonce o razgovoru koji je imao na obiteljskom sastanku. Došao je u ured gdje je bila cika i galama. Svi njegovi susjedi bili su očajni i na rubu živčanog sloma. Tražili su svoja prava. Babilonci k’o Babilonci, samo su im se smješkali i mahali nekim papirima na babilonskom. Jedan čovjek je jako galamio, drugi je čak nešto i razbio. No, u kratkom vremenu je došla policija i zatvorila te koji su se bunili i tražili svoja prava. Do dandanas su u zatvoru jer su Babilonci policiji rekli kako su prekršena njihova ljudska prava…

Nakon sedam sati čekanja, konačno su primili oca najljubaznije što su mogli i razgovor je, koliko me sjećanje služi, išao otprilike ovako: – Hvaljen Isus – rekao je otac, jer su mu se Babilonci prije potpisivanja ugovora predstavljali kao veliki kršćani.

– Taj pozdrav zaboravi! Kod nas se tako ne smije pozdravljati – rekli su mu Babilonci.

– Ali, zar mi niste rekli da cijela vaša kultura zahvaljuje kršćanstvu? – ocu je nešto postalo sumnjivo.

– Ne. To smo mi tebi rekli jer smo znali da si tu tanak. Strogo je zabranjena upotreba riječi Isus jer krši osnovna ljudska prava. Da više nikad nisi upotrijebio tu strašnu riječ na I! – odbrusili su ocu.

– Ali…

– Nema ali! Reci što trebaš jer imamo puno posla, a malo vremena? Jel ti vidiš, čovječe, koliko je ugovora pred nama?

– Ma, ja… ovaj… djeca neće prodati… – počeo je otac mucati.

– Kako neće? Kako to misliš, djeca neće prodati, smradu jedan! – sada su Babilonci pokazali svoje pravo lice.

– Ja… ovaj… neće… šta ću jadan… neće pa neće…

– To nas ne zanima! Što si potpisao, potpisao si. Možeš ići!

– Ali, rekli ste mi da mogu pitati djecu što misle o tome kada potpišem taj ugovor. Čak ste mi rekli i da ću dobiti prijevod na hrvatskom.

– Evo tebi ugovor koji si potpisao, na hrvatskom. U njemu lijepo stoji kako ne možeš poništiti kupoprodajni ugovor osim ako ne vratiš onaj novac što smo ti dali.

– Koji novac? Pa ja sam sav novac potrošio na one vaše proizvode koje ste mi prikazali tako primamljivima. Nema novaca više.

– Novac si potrošio, a htio bi poništiti ugovor? Pa, ti si budala. Izlazi napolje inače ćemo zvati policiju.

– Ppp… policiju? Zzz… zašto sad policiju? Pa zar nismo prijatelji?

– Kakvi prijatelji, ti jedna naivčino? Tko danas daje novce, a da ne očekuje nešto za uzvrat? Van! Zar ne vidiš koliki čekaju svoja prava.

– A radna mjesta? – pitao je otac.

– Za radna mjesta se ne brini. Tvoja obitelj je u odjelu 4 K. Bit će vam jako dobro.

– 4 K? Što vam je to 4 K? – pitao je otac nadajući se kako je to iznos plaće u eurima, što je on sebi preveo kao 4000 eura.

– 4 K? To je naš glavni odjel, a kratica znači: kurve, kriminalci, klošari i konobari koji će nas služiti kad dođemo kod vas u posjetu – hladno su obavijestili oca gdje su mu smjestili obitelj.

Otac je bio sav izvan sebe. Kako će sada djeci pred oči? Odlučio je tugu utopiti u alkoholu. No, kada je krenuo u najbližu birtiju, ipak se predomislio sjetivši se svoga oca te krenuo u Crkvu malo se pomoliti. Tada je zavapio:

– Gospodine Isuse Kriste, kajem se od svega srca što sam napravio takvu glupost. Što sam i sebe i svoju obitelj dao u ruke takvim ljudima. Molim Te da mi oprostiš i da popraviš sve ono loše što sam učinio. Isuse Kriste, ja Te priznajem za svoga Kralja i Tebi predajem cijelu svoju obitelj. Molim Te, budi naš kralj, a mi tvoji podanici. Obnavljam djedovski savez koji su učinili moji preci, kojih sam se bio odrekao. Sva je tvoja slava i vlast, Isuse Kriste. Smiluj se meni i mojoj obitelji.

Nije bio siguran da je baš sve rekao kako je trebao, ali ispunio ga je neki blaženi mir.

Nije znao to objasniti na hrvatskom, no mir je bio neopisiv. U takvom stanju došao je doma reći obitelji kakva je situacija.

– Tata, dok si ti išao javiti Babiloncima da odustaješ, mi smo krenuli moliti. Nikada do sada nismo tako žarko molili Boga da nas spasi. Predali smo cijelu našu obitelj Isusu Kristu i njega priznali za svoga kralja.

Ocu su krenule suze na oči i baš kada im je htio ispričati što se dogodilo kod Babilonaca, stigao je poštar i donio brzojav u kojem je stajalo: Nakon pomnog promišljanja odlučili smo kako vašu obitelj ni u kojem slučaju ne želimo imati u svom društvu. Naime, vaša vjera u Isusa Krista toliko je jaka da mi ne želimo nekoga poput vas. Opće je poznato da su takvi kao vi, koji sebe nazivaju kršćanima, uvijek bili problem jer su priznavali samo nekog Isusa za svoga kralja. Umjesto da se pokore našim zakonima, oni su se pokoravali nekakvoj zbirci bajki koju nazivaju Biblija. Takvi kao vi nisu nam poželjni jer svaku potrebu koju vam mi želimo nametnuti, vi nadoknađujete s tim Isusom. Smatrajte da je kupoprodajni ugovor nevaljan i da s vama nećemo više razgovarati. Ostavljamo vas vašem Isusu neka vas on vodi kada već priznajete da njemu služite.

•••

Dandanas je ova obitelj o kojoj sam vam ispričao priču: jaka, slobodna, sretna i bogata, dok su ostale obitelji zauzete radom u odjelu 4 K.

Izvor: Nacija.hr