www.dvasrca.com

Jeka Isusova - Echo of Yeshua

STRANICA ZA PROMICANJE KRŠĆANSKIH VREDNOTA

Feminizam kao krajnost marksizma protiv znanstvenih činjenica

Sve suvremene aktivistkinje, od brkatih do depiliranih žena, neoprane ili sređene glave, “borkinje” za prava potalčenih, istospolnih i nedepiliranih, često posežu za djelima gospođe Woolf koja se s navršene 53 godine ubila bacivši se u rijeku Ouse, i njezinim se djelima nadahnjuju za “svrgavanje patrijarhata” te nakaradnu rodnu ideologiju.

Internet platforma Google je 25. siječnja sve svoje korisnike podsjetila na obljetnicu rođenja Virginie Woolf, engleske spisateljice te “osnivačice feminističke književne kritike”.

Sve suvremene aktivistkinje, od brkatih do depiliranih žena, neoprane ili sređene glave, “borkinje” za prava potalčenih, istospolnih i nedepiliranih, često posežu za djelima gospođe Woolf koja se s navršene 53 godine ubila bacivši se u rijeku Ouse, i njezinim se djelima nadahnjuju za “svrgavanje patrijarhata” te nakaradnu rodnu ideologiju.

Virginia Woolf je ogledan primjerak dokone žene iz prebogate, aristokratske obitelji, koja u svojoj dokonosti psihički obolijeva ne mogavši se odlučiti bi li bila supruga, majka, lezbijka, spisateljica ili aktivistkinja. Kako nije znala biti supruga, nije mogla biti majka, ne uspijevajući postati ono što jest, odlučila se za spisateljski aktivizam te povremeni izlet u lezbijske vode, tako osudivši čovječanstvo na loše, priproste i općenito neuspjele romane te eseje.

Općenito kod sveg neuspjelog, lošeg, nesposobnog, kljastog i nemoćnog nalazimo, što će potvrditi suvremena psihijatrija, nalazimo kritiku umjesto samokritike. Virginia Woolf je za svoje nedaće optužila muškarce, nije bila čak u stanju (unatoč izvrsnom obiteljskom pedigreu) ni dobro se udati, a za svojega je muža u pismu navela: “He’s a penniless Jew.“ Kao da je pripadnica slavenskih naroda, a ne germanskih.

No, čemu sve ovo? Govoreći o neprihvatljivosti rodne ideologije kojom se, kako tvrdi, želi ozakoniti na „mala vrata“ kroz Istambulsku konvenciju, Ladislav Ilčić je kazao: „Rodne teorije koje se uvode Konvencijom govore o tome da bih ja mogao reći: 'OK, ja sam muškarac, ali ja biram da sam žena i ne smijem biti sputan tim organom nego moram biti drugog spola'. To je nemoguće. Postoje biološke razlike. Kod žena imate tu povezanost tjelesne i emocionalne komponente. Žene, za prvog dijela ciklusa kad je estrogen dominantan boljeg su raspoloženja, u progesteronu su malo mirnije, onih par dana prije menstruacije kada su u PMS-u uhvati ih malo testosterona, e onda su… Da sad ne ulazim u tu temu. Hormoni utječu na raspoloženje i osjećaje. Muški i ženski mozak drugačije razmišljaju i drugačije percipiraju stvari. Promjena spola je zapravo nemoguća.“

Nakon te izjave, sve što je u nas „progresivno“ i „antifašističko“ (čitaj: šumsko ili drumsko), napalo je Ilčića zbog njegove izjave koja je potkrijepljena „samo“ biologijom, medicinom i ostalim prirodnim „šund“ znanostima, koje se ne mogu mjeriti s kulturnim marksizmom, politologijom, sociologijom, kulturologijom i ostalim humanističkim čudesima.

I zato Virginia Woolf, jer je imala sve predispozicije za spisateljstvo: pristup znanju, materijalna sigurnost i prijeko potrebno vrijeme. Jednoga dana kad feminizam usahne, usahnut će i „vrijednost“ Virginie Woolf, kao potpuno beznačajne i neuspjele spisateljice.

No, bitku treba uvijek voditi na bojištu neprijatelja, stoga krenimo putem humanizma. Kad feminizam nasilnički želi spolne razlike primjenjivati na tamo gdje se ne primijeniti ne može, praveći tako jaz između muškarca i žene, koji su, vazda u svim kulturama i civilizacijama jedno, zagledajmo se malo u povijest, odnosno u humanizam. Ilijada i Odiseja se pripisuju Homeru, a ne „Homerki“. Eneidu je napisao Vergilije, a ne „Vergilija“. Božanstvenu je komediju napisao Dante, a ne „Dantina“. Don Quijotea je napisao Miguel (de Cervantes), a ne „Miguela“. Sikstinsku je kapelu oslikao Michelangelo, ne „Michelangela“. Čak je i feministicama toliko voljeni Marx bio Karl, a ne „Karla“. I tako možemo do u nedogled.

Nastavljajući na feminizam, kad su žene stekle toliko žuđenu „jednakost“, što su do dana današnjeg ostavile? Georg Sand nije znala pisati, a da nije bila toliko neurotična, odijevala se poput muškarca i pušila cigare, možda siroti Chopin ne bi tako rano umro. Jane Austen je također jedno beznačajno književnog ime kojim se feministice danas diljem kugle zemaljske diče. Imamo tu i Simone de Beauvoir, koja nije shvatila Sartrea, pa je nešto pisuckala i proglasila muškarce apsolutnim zlom.

S druge strane, feministice se ne diče Katarinom de Medici, Katarinom Velikom, kraljicom Viktoriom (po kojoj se cijelo stoljeće naziva!), Marie Curie, Florence Nightingale, Marijom Terezijom, a na spomen Margaret Thatcher im se ledi feministička krv u žilama. Kako je istaknuo akademik Paar, muškarac ima x i y kromosom, a žena ima dva x – i to je razlika, biološka, fiziološka, ali i psihološka. Dakle, ne može se govoriti o jednakosti, jer jednakosti u prirodi nema; može se govoriti o ravnopravnosti i tu je priči kraj. Već desetljećima neomarksistička mašinerija izvlači potpuno beznačajne ljude koje je povijest s pravom zaboravila i od njih radi „vizionare“ ili nekakvu avangardu. Feminizam je samo jedna krajnost tog marksizma.

Naposljetku, feminizam sve o sebi govori kad napada Katoličku crkvu, odnosno kršćanstvo uopće. Jer, samo je u kršćanstvu položaj žene toliko uzvišen da uzvišenije ne može; Sina Božjega je rodila – žena – i to ne neka mitska božica, nekakva Izida, Afrodita, Šiva ili što već, već prava pravcata, „obična“ žena – Bogorodica Djevica Marija. Je li i ona bila šovinist i seksist? Prema shvaćanju naših "srnica" očito jest.

 

Autor: Mila Marušić, hrsvijet.net