DVASRCA.COM
DVASRCA.COM
Stranica za promicanje krščanskih vrednota

Ispraznost nad ispraznošću ili poziv na radost?

 

Svaki čovjek želi biti sretan, imati osmišljen i radostan život. Iz iskustva znamo da sreću nije lako postići. Ljudi traže sreću na različite načine, mnogi i na krive. Kako doći do istinske sreće i radosti? Možemo reći da je radostan i osmišljen život glavna tema čitave Biblije. U Starom zavjetu ima jedna knjiga koja se na poseban način bavi pitanjem ljudske sreće. To je Knjiga propovjednika koja se pripisuje mudrom Salomonu.

 

Kraljeva uzaludna potraga za srećom

Propovjednika se obično pamti po početnoj rečenici: „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ (Prop 1,2), koja se ponovno pojavljuje i na kraju knjige (Prop 12,8). Riječ „ispraznost“ nalazimo kod Propovjednika najčešće u dijelu knjige u kojoj Salomon govori o svojoj uzaludnoj potrazi za srećom: nije ju našao niti u znanju, niti u užitku i nasladi, niti u zabavi, niti u velikim graditeljskim pothvatima, niti u nagomilavanju raznovrsnih dobara (Prop 1,12 – 2,23). Svoju potragu za srećom Salomon završava filozofijom besmisla: „I stao sam srcem očajavati zbog velikog napora kojim sam se trudio pod suncem. Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak i noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost“ (Prop 2,20-23). Razlog kraljeva pesimizma je zapravo smrt koja sve čini prolaznim i besmislenim. Zanimljivo je uočiti da kralj iz svoje potrage za srećom isključuje Boga kojega nigdje ne spominje; bez Boga svojim vlastitim djelima i hedonističkim načinom života uzaludno pokušava sam sebi priskrbiti sreću.

Kritika površnog shvaćanja radosti i njezin pravi smisao

Je li sreća moguća bez Boga? Može li je čovjek steći vlastitim djelima? Je li sreća u nepotrebnom nagomilavanju dobara? Čini se da je Propovjednikov govor o ispraznosti zapravo kritika lažnog, površnog shvaćanja radosti i života bez Boga koji usprkos svim užicima i uspjesima vodi u očaj i ništavilo, a ne negiranje mogućnosti da čovjek bude zaista sretan. U prilog ovom tumačenju ide činjenica da Propovjednik čak sedam puta u svojoj knjizi poziva na radost koja se sastoji u jednostavnim stvarima, u jelu i piću, u zadovoljstvu čovjeka vlastitim poslom i sve to u zajedništvu s voljenom ženom: „Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke“ (Prop 2,24); „Uživaj život sa ženom koju ljubiš u sve dane svojega ispraznog vijeka koji ti Bog daje pod suncem, jer to je tvoj udio u životu i u trudu kojim se trudiš pod suncem“ (Prop 9,9). Inzistiranje na Bogu pokazuje da se ne radi ovdje o površnom užitku nego o radosti koja dolazi iz Božjih ruku (2,24; 8,15), o radosti koja kao temeljni čovjekov stav obuhvaća i prožima čitav ljudski život (3,12.22; 8,15; 9,7-10), kako one lijepe tako i tužne trenutke, a koja je moguća samo ako se živi u Božjoj prisutnosti o čemu najbolje svjedo­či paralelizam između radosti i Boga: „Zato se raduj, mladiću, za svoje mladosti (11,9) … „I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti“ (12,1).

Inzistiranje na ispraznosti i sedmerostruki poziv na radost kod Propovjednika mogu se činiti kontradiktornima. Kako se radovati životu koji je prolazan? Nije li život koji završava smrću besmislen? Pisac Knjige propovjednika ne posjeduje još jasnu perspektivu vječnog života nego je usredotočen na zemaljski život koji kao dar od Boga ima u sebi neprocjenjivu vrijednost i kao takvog smijemo ga živjeti radosno i zahvalno, čuvajući se svakog nerazumnog nagomilavanja dobara i vlastite samodostatnosti. Zar nije sav materijalni svijet od Boga stvoren i na početku Biblije nazvan dobrim (usp. Post 1,10.12.18.21.25.31)? Zar nije temelj našeg odnosa prema Bogu priznanje da sve od njega primamo i da je bez njega naša radost nemoguća, da smo ga kao njegova stvorenja potrebni?

Propovjednik i prezir prema svijetu

Za nas novozavjetne vjernike koji čvrsto vjerujemo da nakon ovozemaljskog prolaznog života slijedi onaj vječni, Propovjedni­kove riječi o ispraznosti dobivaju novu dimenziju. U odnosu na budući život sadašnji život je zbog svoje prolaznosti relativan što ne znači da ga trebamo prezirati nego tako živjeti da se nađemo dostojni onog vječnog. Pa ipak je Propovjednikov pesimizam i nihilizam u povijesti Crkve najčešće tumačen upravo kao poziv na prezir prema svijetu kako bi se čitatelje usmjerilo prema nebeskim stvarnostima.

Radi se zapravo o pozivu da se ovaj svijet gleda onakvog kakav on uistinu jest, prolazan. Sv. Jeronim ističe da svijet nije isprazan sam po sebi nego tek u usporedbi s Bogom. Sve stvorenje je po sebi dobro, ali je ništa kad se usporedi s Bogom. Odnos vrijednosti prolaznog svijeta i vječnog Boga je poput svjetiljke čije svjetlo postaje gotovo nevidljivo kada zasja sunce. Prema stvorenjima se treba ponašati sukladno njihovoj istini, ne dati se zavesti iluzijom njihove trajnosti. Propovjednik upozorava na opasnost divinizacije svijeta, na problem koji nastaje kada se čovjek zaustavi na stvarima i s njima se identificira kao da su one njegovo „sve“. Takav iluzorni odnos prema svijetu dovodi čovjeka u krizu. Cilj Propovjednika je ukazati na ovu obmanu i pomoći čitatelju da je se oslobodi. Na istoj liniji je i sv. Bonaventura koji se pita nije li prezir stvorenja ujedno i prezir Stvoritelja i odgovara uspoređujući svijet sa vjenčanim prstenom. Žena ne prezire prsten što joj ga je njezin muž dao nego ga voli jer ljubi muža koji joj ga je dao. Međutim kad bi ljubila prsten više od svoga muža to bi značilo da ne shvaća bit njegova značenja.

Propovjednik svojim pesimizmom zapravo razotkriva pogrešne oblike radosti kako bi čovjeka doveo do prave radosti koja je uvijek dar od Boga i koju nalaze oni koji žive u Božjoj prisutnosti i ostaju u njegovoj ljubavi (usp. Iv 15,10-11).

 

Autor: dr. Božidar Mrakovčić