DVASRCA.COM
DVASRCA.COM
Stranica za promicanje krščanskih vrednota

Kamo ide Crkva?

dr. sc. don Mladen Parlov:

Stanje u Crkvi ne da nije dobro nego je katastrofalno. Crkva je uzdrmana od temelja do vrha. Međusobne optužbe pljušte na sve strane; čak se i Svetog Oca optužuje kako je dio sadašnjih problema u Crkvi te kako bi trebao podnijeti ostavku. 

Optužbe protiv Crkve i crkvenih osoba ne dolaze sa strane liberalnih medija, nego se uzajamno optužuju katolički prelati, biskupi i nadbiskupi, dakle, oni koje se nalaze na čelu Katoličke Crkve. Jedni optužuju druge da su previše liberalni, a drugi prve da su prekonzervativni. Napetosti i podjele su tolike da prijete i novim raskolom u Katoličkoj Crkvi. 

Vjernici koji istinski ljube Crkvu - svećenici, redovnici, redovnice i laici - osjećaju se postiđeno, posramljeno. I kako ne biti posramljen kad pročitaš izvješće prema kojem su stotine svećenika sudjelovali u seksualnom zlostavljanju nekoliko stotina (Pensilvanija, USA) pa i tisuća (Njemačka) maloljetnika. Slaba je utjeha činjenica kako se to dogodilo prije nekoliko desetljeća te kako su danas takvi slučajevi rijetki. Da je bio i samo jedan slučaj bio bi previše. 

Svaki povrijeđeni mladić ili djevojka, dječak ili djevojčica, nose i nosit će duboke rane kroz sav život; s njima su povrijeđene njihove obitelji; s njima je povrijeđena i ranjena Crkva Kristova. I to od koga? Od onih kojima su iskazali povjerenje; od onih u čije su ruke stavili svoje živote; od onih koje su percipirali kao druge očeve, kao druge Kriste. 

Ti strašni zločini nisu samo nanijeli duboke psihičke rane i traume u duše mladih, nego su kod brojnih ugasili vjeru u Isusa Krista, vjeru u Boga i njegovu milosrdnu ljubav. I to je ono najstrašnije, jer je osoba bez povjerenja u život, u ljubav, u druge osuđena na strašan život; osuđena je na stalno traženje nečega čime će iscijeliti rane, a u biti stalno iznova se ranjava, jer rana nikako da zacijeli. 

Papa Frane, u svome Pismu vjernicima, od 20. kolovoza 2018., kao glavni uzrok spolnog zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi navodi klerikalizam, a pod tim podrazumijeva krivi način poimanja i vršenja vlasti u Crkvi. Svećenicima je po sakramentu svetog reda udijeljena „sveta vlast" ili, bolje reći, po sakramentu svetog reda omogućeno im je udioništvo u vlasti Isusa Krista koju je On primio od nebeskog Oca. 

No, Krist je svoju vlast shvatio i živio kao služenje, kao mogućnost da se potpuno stavi na službu nebeskom Ocu te braći i sestrama. Crkvena vlast je po sebi duhovne naravi koja dakako ne isključuje i materijalni vid, poput, primjerice, građenja crkvi, kapela, dvorana itd. Baveći se konkretnim, vidljivim i opipljivim stvarima, posebno onima s kojima je povezana svjetovna moć, poput novca, nije lako crkvenim osobama ostati trajno duhovni. Drugim riječima, lako dođe do zloporabe vlasti i moći koja je položena u ruke crkvenih osoba, a osobito kad ih sve oko njih na to potiče, a sami nisu dostatno duhovno izgrađeni da se tome odupru. Da, i spolno zlostavljanje ponajprije proistječe iz osjećaja moći, važnosti i kontrole koju se ima nad tuđim životima.

Pismo vjernicima pape Frane izazvalo je veliki medijski odjek. Većina liberalnih medija potrudila se vrlo brzo klerikalizam prepoznati u tzv. konzervativnim svećenicima, u onima koji se tvrdoglavo drže tradicije te se ne žele prilagoditi suvremenom svijetu i njegovu pogledu na stvarnost. Jedan dio medija je, po običaju, kao izvor svih problema naveo celibat koji bi trebalo ukinuti. 

Bez želje da se dublje ulazi u uzroke sadašnje krize u Katoličkoj Crkvi i medijske odjeke na Pismo pape Frane, ukazao bih na nešto što se meni čini veoma važnim u ovom trenutku. Na djelu je kriza upravljanja u Crkvi. U brojnim slučajevima zakazali su oni koji su najodgovorniji za život svake mjesne Crkve i Crkve u cjelini; zakazali su biskupi. Zakazali su zato što se nisu snašli pred slučajevima spolnog zlostavljanja u njihovoj (nad)biskupiji te su, umjesto uklanjanja zlostavljača, redovito ih premještali u druge župe ili institucije; zakazali su još više što su svojim pogrješnim upravljanjem velikim dijelom doprinijeli današnjem stanju.

Naime, pred brojnim zloporabama na brojnim područjima crkvenog života (liturgija, nauk, celibat) umjesto odgovornog djelovanja zatvarali su oči, ignorirajući probleme. Brojni biskupi više paze na svoju sliku u javnosti, tj. kako se ne bi zamjerili medijima, nego kako će širiti Kristov nauk te duše privoditi Isusu Kristu. Čini se kao da je agenda dobrog dijela episkopata Crkva koja je „bliska čovjeka", „koja shvaća suvremeni svijet", „koja je moderna", „koja nikoga ne osuđuje", „koja prima pohvale, a ne pokude". Postupno se stvara sekularizirana Crkva, Crkva koja se suobličuje svijetu, a prestaje biti kvasac svijeta. 

S raznih strana stižu pozivi na duboku i nužnu obnovu Crkve, in capite et membris (u glavi i udovima), kako se to govorilo koncem srednjeg vijeka. Papa Frane u svom Pismu vjernicima čak četiri puta poziva na post i molitvu, tj. poziva na hod obraćenja i pokore koji bi nam trebalo pomoći da se vratimo na put Isusa Krista. 

Autor: dr. sc. don Mladen Parlov