www.dvasrca.com

Jeka Isusova - Echo of Yeshua

STRANICA ZA PROMICANJE KRŠĆANSKIH VREDNOTA

Isus Krist ili tamo neki "zeko"?!

Eto nam i Uskrsa. Najveći i najvažniji  blagdan u kršćanstvu. Ali kao i o Božiću kroz vrijeme došašća tako i sada o Uskrsu kroz korizmeno vrijeme svjedoci smo velike komercijalizacije ovog svetog vremena, a ujedno i velikog ne znanja i uljuljanosti naših vjernika u „tradiciju“ – bez da se  promišlja i provjerava čija je i kakva to tradicija.

 

Velika većina nas, koji se nazivamo kršćanima katolicima, će i ovih blagdana na prvo mjesto staviti ono sporedno, a ono što je glavno – neće se možda niti spomenuti.

Svuda oko nas neki ZEČEVI; oni čokoladni, plišani, od tjestenine, marcipana, posebno izrađeni od šuške, ma prava umjetnička djela u koje je utrošeno puno ljubavi, vremena, truda, talenata za izradu...

Kad ono, to uopće nije zec, već kunić. Meni to osobno nikad nije bilo jasno. KUNIĆ U KOŠARICI S JAJIMA?! – Da možda kunić ne nese jaja ili što je to? NAJBITNIJE; kakve to ima veze sa uskrslim Gospodinom?!

U vrijeme dok su Hrvati bili pogani, zec (tj. kunić), kao i kod drugih poganskih naroda, bio je simbol plodnosti. Osobito kod anglo-saksonskih naroda predstavljao je utjelovljenje božice Eastre (Ištar, Izabela – kako su je kad već nazivali).

Poznato je da se kunići i zečevi jako brzo razmnožavaju te su kao takvi u poganskim kulturama slavljeni i čašćeni upravo o dolasku proljeća  KAO NOVO RAĐANJE ŽIVOTA. Kako i Uskrs dolazi u to vrijeme , naši su stari u našu kršćansku vjeru ( a mi katolici, nažalost, prednjačimo u tome od svih kršćana) uvodili mnoge poganske običaje i vjerovanja koja nemaju nikakve veze sa naukom Isusa Krista.

Npr. i samo jaje koje je nezaobilazni tradicijski simbol dolazi iz poganskih vjerovanja. U Mezopotamiji  na primjer, jaje je simbolički bilo povezano sa božicom plodnosti Astarte (Ištar, Izabela).

Dakle prije nego su postali kršćani ljudi su o proljeću izmjenjivali jaja kao simbol novoga života, obilja, rađanja i sl. U grobovima starih Grka , Egipćana pa i Hrvata prije pokrštavanja, pronalažena su šarena jaja. I stari Rimljani su znali govoriti da iz jajeta dolazi sav život. (Meni je draže od ovih poganskih, ono iz Svetog pisma: „ Ja sam put istina i život – nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.“  Iv 14,6. – dakle ISUS KRIST; niti jaje niti neki tamo zec ili kunić.)

Najviše raširen običaj darivanja šarenih jaja susrećemo kod germanskih i slavenskih naroda. U svim tim kulturama poganskih narodnih običaja, jaje je simboliziralo rađanje, zdravlje, mladost i plodnost. Kada su kršćani počeli slaviti uskrsnuće svojeg Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista, negdje u 2. stoljeću – jaje je bilo već drugo vremena tradicijski simbol, dakle preuzet iz poganske tradicije.

Isto tako i na početku spomenuti ZEC koji zapravo nije zec već KUNIĆ najprije se počeo koristiti u Njemačkoj u 16. stoljeću. Nešto kasnije počinju izrade kunića od raznih slastica i tjestenine. Djecu se uči da se raduju ZECU tj. KUNIĆU koji donosi darove pa dječica po dvorištima rade gnjezda gdje im ZEKO donosi poklone i JAJA (da ih možda ne nese?!) – Tako se i dan danas u svakom našem kraju zatupljuju mala dječica da VJERUJU ako budu dobri ZEKO će im o Uskrsu donijeti ukrašena šarena jaja i poklone.

A GDJE JE TU USKRSLI GOSPODIN???

Ma nema veze – bitno je da se roba (darovi) dobro prodaju. Da se „taj Uskrs“ nekako „obrne“, „da se stavi koja kinta u džep“.

O Božiću imamo nekakve DJEDOVE BOŽIČNJAKE, DJEDOVE MRAZOVE i nekakve JELENE zvane Rudolf, koji nikakve veze nemaju sa Isusom pa tako i o Uskrsu eto imamo svega i svačega. 

Naša vjera je KRISTOCENTRIČNA,  a to jednostavno znači da ISUS KRIST treba biti na prvom mjestu, a ne nekakvi kunići, zečevi, jaja, Rudolfi, djedovi mrazovi , djedovi božičnjaci itd.

Korizma je vrijeme duhovne priprave za najveći blagdan kršćana: USKRS. No, očito je da je Isusova muka – nekome muka i za slušati, a kamoli za promišljanje i poticaj da se promijenimo i postanemo bolji ljudi zagledani u svog Spasitelja Isusa Krista.

Dakle, gotovo identično kao i o Božiću, na mnogim će se obiteljskim trpezama obilno i ovog Uskrsa lagano skliznuti u neumjerenost u jelu i pilu, jer mnogima nam je, nažalost, bog sam trbuh. Vodit će se umni razgovori i rasprave o tome tko se čega odrekao u  korizmi (redom nekih trivijalnosti; kave, cigareta, slatkiša, ovog – onog), a na što se već vratilo u prvom tjednu korizmene priprave, jer eto, nije se moglo izdržat' – naravno da se nije moglo izdržat jer same nakane nisu bile popraćene molitvom.  Da li se tko odrekao ogovaranja na primjer ili psovke, kladionica i razno raznih prevara?

Mnogi govore ma to je zbog djece, zbog darivanja ove – one. Danas, gledajući sa ovih kršćanskih pozicija; gledajući sav svijet koji u bunilu samo juri i kad mu više ništa nije sveto, ja shvaćam naše pretke koji nisu imali niti Bibliju na svom jeziku kako bi je mogli čitati i proučavati. Držali su se tako nekih OBIČAJA a da zapravo nisu ni znali da to s njihovim Bogom, Spasiteljem Isusom Kristom nema nikakve veze; činili su  sebi tako razno razne likove od drveta i kamena, slikali slike i štovali ih (IAKO JE BOG O TOME SVOJE REKAO – čitamo u svetom pismu; vidi: Izl 20,4).

No danas, kada su podatci puno dostupniji – ljudi su postali puno ljeniji. Ali nije tu u pitanju samo lijenost. Ima tu i duhovne zakržljalosti, zaostalosti, kako se uzme.

Kada djeca na vjeronauku uče o nekakvim prizorima iz Biblije – rade to na slikovit način primjeren svome uzrastu. Problem je u tome što je mnogim našim vjernicima to jedino proučavanje i promišljanje Biblije za cijeli život. Tako danas kao odrasli ljudi imaju zakržljalu sliku o svojoj vjeri, duhovnosti pa i o samom Bogu. Zamislite si da kao četrdesetogodišnjaci imate spoznaje o npr. kuhanju na nivou prvopričesnika – na što bi to sličilo i tko bi se najeo od tog kuhanja. Nije li žalosno da se odrasli i zreli vjernik kršćanin zadovoljava poganskim običajima pored Onoga koji je za sve nas svoj život dao na križu?!

O ovom blagdanu  je jako bitno da se ponizno pripravimo, da se pokajemo za svoje grijehe i propuste kako bi se uskrsli Gospodin Isus Krist mogao nastaniti u nama i kako bi nas mogao voditi kroz stranputice ovoga života.

A hoće li na stolu biti šunka, janjetina, jaja i zečevi to uopće nije važno. Bitan je ISUS KRIST koji je od mrtvih uskrsnuo – jer da nije – naša bi vjera bila samo neka bajka. Sve ostalo je ne bitno; i jaja i zečevi

i slika ovakva i slika onakva.... Naučimo razlučivati bitno od nebitnog.

Živio uskrsli Gospodin u našim srcima!

 

Autor: Miroslav Baotić, dvasrca.com 2014.