www.dvasrca.com

Jeka Isusova - Echo of Yeshua

STRANICA ZA PROMICANJE KRŠĆANSKIH VREDNOTA

Ulaze pijani i drogirani u čistu srijedu – čvrsto se držeći "tradicije"

Iz zbirke domoljubno/duhovnih priča "U našem gradu crkva je u centru sela":

- PRIČA JE PLOD FIKCIJE TEMELJENA NA ISTINITIM DOGAĐAJIMA -

Svaki put tako dobro zakorače „opušteni“ i „veseli“ u korizmu/čistu srijedu jer se razilaze u rane jutarnje sate dobro „podšprajcani“ šišom (šljivovicom).

Tako sramotno bauljaju ulicama ispovraćani, zgužvani i polupani ali sa još čvršćom odlukom da će do godine opet sve isto.

 

 

    „Pa zašto tamo ideš, zbog čega to činiš?! Zar nije bila dovoljna ova lakrdijaška povorka kroz naš grad, pa jel' znaš da se izlažeš okultnom čineći to?“ - Joshua je uznemireno pokušavao odgovoriti Đuru od pokladnog ludila.

„Ma daj molim te, Joshua, poštedi me tih svojih „bogomoljnih“ cendranja. Ta i ja sam katolik, idem u Crkvu i to sve...“

„Što to 'i to sve'?“

„Pa to; obavljam što treba. Ti to malo previše... znaš, daviš ponekad. Ne treba pretjerivati. Ideš sa mnom na pivu, ili, možda je i to previše za tebe; aj' bok!“ – doviknuo je Đuro svom prijatelju Joshui udaljavajući se od njega prema gostioni.

Joshua je gledao za Đurom pomalo tužan zbog njegove tvrdoće srca.

Odrasli su zajedno. Išli u isti razred, na vjeronauk, a i u ratu su bili zajedno...

Htio mu je Joshua kazati još da se vjera ne obavlja već živi i da nikada ne možeš pretjerati moleći se. No, Đuro nije htio slušati.

Đuro voli pretjerivati u pivu i stoga mu Joshuina „neumjerenost“ u molitvi već pomalo „ide na živce“.

 

Ali nije problem samo u Đuri. Joshua prati već zadnjih tridesetak godina što se zbiva.

U malom gradiću gdje živi, svake godine u sklopu folklornih manifestacija organizira se „seljačka zabava“ zadnji dan pred korizmu, dakle sad u utorak.

 „Seljačka zabava“ se odvija u velikoj športskoj dvorani gdje građani našeg velikog sela dođu da se još malo „opuste“ i „provesele“ prije korizme?!

Svaki put tako dobro zakorače „opušteni“ i „veseli“ u korizmu/čistu srijedu jer se razilaze u rane jutarnje sate dobro „podšprajcani“ šišom (šljivovicom).

Tako sramotno bauljaju ulicama ispovraćani, zgužvani i polupani ali sa još čvršćom odlukom da će do godine opet sve isto.

I to su sve „viđeniji“ i „ugledni“ građani našeg velikog sela.

Sjeća se Joshua kako su samo „lajali“ starom župniku koji ih je neumorno korio zbog toga.

Pokušavao ih je iz godine u godinu udobrovoljiti da tu zabavu pomaknu dan ranije, no – sve je bilo bezuspješno. Oni se drže tradicije.

 Zamisi samo te tradicije; rodila se u zlatno komunjarsko doba – prije pedesetak godina.

Krenuo je Joshua  tako s nekom tugom u srcu s glavnog gradskog trga prema župnoj crkvi. Znao je da je sad u ovo vrijeme zatvorena i da neće moći unutra , do Presvetog.... Bilo mu je teško. Osjećao je neki grč u grudima i veliku tugu i bol.

Ima jedna klupa iza crkve. Tu je Joshua volio moliti, biti sam sa svojim Isusom, povjeriti mu sve, isplakati se.... I, uvijek bi s te klupe odlazio miran, utješen.

Mislio je da će i sada biti tako.

Koračajući tako zamišljen, trgnula ga je melodija zvona mobitela u džepu.

Obveze zovu – ne mogu sad do svoje klupe. Isuse čekaj me, budi sa mnom do večeras, do osobne molitve na kraju ovog teškog dana.

-  -  -

Završile su sve obveze tog dana i Joshua se molio pred svojim raspelom u sobi. Predavao je Gospodinu sve svoje boli, nade, cijeli život i sve što se ima zbiti.

Žao mu je bilo što nije mogao do svoje klupe danas, što je Đuro tvrda srca, što su ljudi licemjerni prevrtljivci, što se valjaju u lažnim pobožnostima...

No, još je svašta doznao poslije.

Nije problem s početkom korizme/čiste srijede samo sa građanima koji vole biti seljaci već u našem gradiću ima i puno raznih lokala/kafića gdje mladi imaju slična opuštanja kao i oni malo manje mladi s početka priče. Naravno, tu nije riječ o rakiji već o nekim drugim zlima.

 

Sjetio se i neke ocvale šiparice kad je bio u školi na zadnjem roditeljskom sastanku svojoj kćeri.

Ta gospoica ga je baš iziritirala. Tumačila je ona kako se ne treba držati do „te čiste srijede“, da se nema što postiti taj dan i nek' svećenik gleda svoja posla....

Ne bi to Joshuu toliko dirnulo da to nije gospojica koja se svako malo voli „naslikati“ u crkvi da svi vide kako je ona čestita katolkinja. Zna se ona tako nekada i zaletit' pa uzet misna čitanja pod misom....

 

Ono;

Baš neka mučnina....od sveg tog.

Pa nije ni čudo što nam je kako nam je.

Pozerstvo, folklor, hipokrizija...

„No što nam je činiti“ – uzviknuo je Joshua – a bio je sam u sobi. Odmah je pomislio, čut će ga djeca iz susjedne sobe, pa će pomisliti, s kim se to otac svađa, a sam je u sobi!?

Znao je da ovakvu bol i tugu može izgnati samo molitvom.

Kleknuo je i obratio se svome Abbi.

Vapio je.

Molio,

Plakao.

Bio u tjeskobi.

No iz ove parnice nije ustao neutješen.

Gospodin ga je dotaknuo i obrisao mu suze. Ohrabrio ga.

Pokazao mu što mu je činiti i kako koristiti ono što svi kao kršćani imamo...

 

Nije išao na „seljačku zabavu“, njegova djeca su još mala i ne „idu van“.

Te je večeri molio i zazivao blagoslov i zaštitu Boga Oca na sebe, svoju obitelj i dom. Molio je i za svoj grad, za zalutale i zavedene.

Zazivao je Krv Kristovu i njome pečatio cijelo „veliko selo“ i sve „građane“ u njemu, moleći da Gospodin bude milostiv, da se obrate  i da poništi sve okultne stranputice svojih sumještana.

 

 

M. Baotić