www.dvasrca.com

Jeka Isusova - Echo of Yeshua

STRANICA ZA PROMICANJE KRŠĆANSKIH VREDNOTA

Vjerska okupljanja ne mogu se otkazivati kao raskužna mjera, sakramentalni život nije poput odlaska u kino

Raymond Leo kardinal Burke

- Upravo kao što možemo kupiti hranu i lijekove, vodeći računa da ne širimo koronavirus pri tome, jednako tako moramo moći moliti se u crkvama i kapelicama, primati sakramente i sudjelovati u javnim molitvama i pobožnostima, kako bismo spoznali Božju blizinu prema nama i ostali Mu bliski.

- U našoj potpuno sekulariziranoj kulturi postoji sklonost da se molitva, pobožnost i bogoštovlje promatraju kao i svaka druga aktivnost, na primjer, odlazak u kino ili na nogometnu utakmicu, što nije nužno i stoga može biti otkazano radi mjera opreza za suzbijanje širenja smrtonosne zaraze.

 

Dragi prijatelji,

već neko vrijeme borimo se protiv širenja koronavirusa, COVID-19. Iz svega što možemo reći – a jedna od poteškoća borbe jest ta što toliko toga o pošasti ostaje nejasno – bitka će se nastaviti još neko vrijeme. Virus o kojemu je riječ posebno je podmukao jer ima relativno dugo razdoblje inkubacije – neki kažu da traje 14 dana, a drugi 20 dana – i vrlo je zarazan, puno zarazniji od ostalih virusa koje smo doživjeli.

Jedno od glavnih prirodnih sredstava za obranu od koronavirusa jest izbjegavanje svakoga bliskoga kontakta s drugima. Važno je, naime, uvijek se držati na udaljenosti – neki kažu metar, a neki kažu gotovo dva metra – jedno od drugoga, i, naravno, izbjegavati grupna okupljanja, to jest skupove u kojima se određen broj ljudi nalazi blizu jedan drugomu. Osim toga, kako se virus prenosi kapljicama koje se ispuštaju kada netko kihne ili ispuhuje nos, važno je često prati ruke dezinfekcijskim sapunom i toplom vodom najmanje 20 sekundi, te koristiti dezinfekcijsko sredstvo za pranje ruku, i ručnike. Jednako je važno dezinficirati stolove, stolce, radne površine, itd. na koje su ove kapljice mogle doletjeti i s kojih neko vrijeme mogu prenositi zarazu. Ako kišemo ili ispuhujemo nos, savjet je da koristimo papirnate rupčiće, da ih odmah bacimo, a zatim da operemo ruke. Naravno, oni kojima je dijagnosticiran koronavirus moraju biti u karanteni, a oni koji se ne osjećaju dobro, čak i ako nije utvrđeno da boluju od koronavirusa, trebali bi, iz ljubavi prema drugima, ostati kod kuće, dok se ne budu osjećali bolje.

Dirnut sam pažnjom koju Talijani iskazuju kako bi zaštitili sebe i druge od zaraze.

Živeći u Italiji, u kojoj je širenje koronavirusa bilo posebno smrtonosno, osobito za starije osobe i one koji su već krhka zdravlja, dirnut sam velikom pažnjom koju Talijani iskazuju kako bi zaštitili sebe i druge od zaraze. Kao što ste možda već pročitali, talijanski zdravstveni sustav na ozbiljnu je ispitu u pokušaju pružanja potrebne hospitalizacije i intenzivne njege za najranjivije. Molim vas, molite za talijanski narod, a posebno za one za koje koronavirus može biti sudbonosan i za one kojima su povjereni na skrb. Budući da sam državljanin Sjedinjenih Američkih Država, pratim situaciju širenja koronavirusa u svojoj domovini i znam da se oni koji žive u SAD-u sve više brinu kako bi zaustavili njegovo širenje, da i kod kuće ne bi došlo do situacije poput ove u Italiji.

Cjelokupna situacija zasigurno nas dovodi u duboku tugu, ali i u strah. Nitko ne želi navući bolest povezanu s virusom niti to prenijeti drugima. Posebno ne želimo svoje voljene stare ili druge koji trpe zdravstvene tegobe dovesti u smrtnu opasnost širenjem virusa. Da bismo se borili protiv širenja virusa, svi smo na svojevrsnoj prisilnoj duhovnoj obnovi, zatvoreni u svoje prostorije i ne možemo pokazati uobičajene znakove naklonosti prema obitelji i prijateljima. Za one u karanteni, izolacija je očito još stroža, pa nisu u mogućnosti uspostaviti kontakt ni s kim, čak ni na udaljenosti.

Ako sama bolest povezana s virusom nije bila dovoljna da nas zabrine, ne možemo zanemariti razaranje gospodarstva koje je prouzročilo širenje virusa, s teškim posljedicama za pojedince i obitelji, kao i one koji nas mnogovrsno uslužuju u svakodnevnom životu. Naravno, u svojim mislima ne možemo pobjeći od mogućnosti još većega uništenja stanovništva u našim domovinama i, štoviše, u svijetu.

Svakako, imamo pravo učiti i koristiti se svim prirodnim sredstvima za obranu od zaraze. Temeljno je djelo milosrđa služiti se svakim razboritim sredstvom za izbjegavanje stjecanja ili širenja koronavirusa. Međutim, prirodno sredstvo sprječavanja širenja virusa mora uvažavati ono što nam je potrebno za život, na primjer, pristup hrani, vodi i lijekovima. Država, na primjer, svojim nametanjem sve većih ograničenja kretanja pojedinaca predviđa da pojedinci mogu ići u trgovinu i ljekarnu, uz poštovanje mjera opreza društvenoga razmaka i uporabe dezinfekcijskih sredstava.

U borbi protiv koronavirusa naše najučinkovitije oružje je odnos s Kristom.

Razmatrajući što je potrebno za život, ne smijemo zaboraviti da je naše prvo razmatranje naš odnos s Bogom. Sjećamo se riječi Gospodina našega u Evanđelju po Ivanu: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14, 23). Krist je gospodar prirode i povijesti. Nije udaljen i nezainteresiran za nas i svijet. Obećao nam je: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). U borbi protiv zla koronavirusa, naše je najučinkovitije oružje, dakle, naš odnos s Kristom po molitvi i pokori, pobožnosti i bogoštovlju. Obraćajmo se Kristu koji će nas izbaviti od pošasti i od svakoga zla, a On nikada ne propušta odgovoriti čistom i nesebičnom ljubavlju. Zato nam je bitno, uvijek, a osobito u kriznim vremenima, imati pristup našim crkvama i kapelicama, sakramentima, javnim pobožnostima i molitvama.

Upravo kao što možemo kupiti hranu i lijekove, vodeći računa da ne širimo koronavirus pri tome, jednako tako moramo moći moliti se u crkvama i kapelicama, primati sakramente i sudjelovati u javnim molitvama i pobožnostima, kako bismo spoznali Božju blizinu prema nama i ostali Mu bliski, prigodno zazivajući Njegovu pomoć. Bez Božje pomoći zaista smo izgubljeni. Kroz povijest, u vrijeme pošasti vjernici su se okupljali u žarkoj molitvi i sudjelovali u procesijama. Zapravo, u Rimskom misalu, koji je proglasio sveti papa Ivan XXIII. godine 1962., postoje posebni tekstovi za svetu Misu koja se prikazuje u vrijeme pošasti, Zavjetna Misa za izbavljenje od smrti u vrijeme pošasti (Missae Votivae ad Diversa, br. 23). Jednako tako, u tradicionalnim Litanijama Svih Svetih, molimo: „Od kuge, rata i gladi, oslobodi nas, Gospodine.”

Često, kada se nađemo u velikoj patnji, pa čak i suočeni sa smrću, pitamo se: „Gdje je Bog?” Ali pravo je pitanje: „Gdje smo mi?” Drugim riječima, Bog je sigurno s nama da nam pomogne i spasi nas, posebno u vrijeme teških kušnja ili smrti, ali prečesto smo mi daleko od Njega zbog svoga propusta u priznavanju svoje potpune ovisnosti o Njemu i, prema tomu, u svakodnevnoj molitvi Njemu i iskazivanju štovanja.

Ovih sam dana čuo od toliko pobožnih katolika koji su rastuženi i obeshrabreni nemogućnošću molitve i bogoštovlja u svojim crkvama i kapelicama. Shvaćaju potrebu obdržavanja društvenoga odmaka i slijede ostale mjere sigurnosti, i slijedit će te razborite postupke, koje vrlo lako mogu učiniti na svojim mjestima bogoštovlja. Ali, vrlo često, moraju prihvatiti duboku patnju zbog zatvaranja svojih crkava i kapelica i nemogućnosti pristupanja ispovijedi i Presvetoj Euharistiji.

U istom svjetlu, osoba vjere ne može razmatrati trenutačnu nesreću u kojoj se nalazimo, a da pritom ne uzme u obzir i koliko je naša opća kultura udaljena od Boga. Ne samo da je ravnodušna prema Njegovoj prisutnosti u našoj sredini, nego je otvoreno suprotstavljena Njemu i dobru poretku kojim nas je stvorio i održava nas u postojanju. Dovoljno je pomisliti na uobičajene nasilne napade na ljudski život, muškarce i žene, koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku (Post 1, 27), napade na nevine i bespomoćne nerođene i na one koji su na prvom mjestu u našoj skrbi, one koji su teško opterećeni ozbiljnom bolešću, poodmaklim godinama ili posebnim potrebama. Svakodnevno smo svjedoci širenja nasilja u kulturi koja ne poštuje ljudski život.

Jednako tako, dovoljno je samo pomisliti na prodoran napad na cjelovitost ljudske spolnosti, na naš identitet kao muškarca ili žene, s varkom da sebi određujemo, često služeći se nasilnim metodama, spolni identitet drugačiji od onoga koji nam je Bog dao. Sa sve većom zabrinutošću svjedoci smo pogubna učinka takozvane „rodne teorije” na pojedince i obitelji.

Svjedočimo, čak i u Crkvi, poganstvu koje obožava prirodu i zemlju. U Crkvi postoje oni koji zemlju nazivaju svojom majkom, kao da smo došli iz zemlje, i zemlja je naše spasenje. Ali mi potječemo iz Božje ruke, Stvoritelja neba i zemlje. Samo u Bogu nalazimo spasenje. Molimo se božanski nadahnutim riječima psalmista: „Samo on [Bog] je moja hrid i spasenje, utvrda moja: ne ću se pokolebati” (Ps 62, 7). Vidimo kako se život same vjere sve više posvjetovnjuje i tako ugrožava Kristovo gospodstvo, utjelovljenoga Boga Sina, Kralja neba i zemlje. Svjedoci smo mnogih drugih zala koja proizlaze iz idolopoklonstva, obožavanja sebe i ovoga svijeta, umjesto da obožavamo Boga, koji je izvor svega bića. Sa žalošću vidimo u sebi istinu nadahnutih riječi svetoga Pavla o „bezbožnosti i nepravednosti ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću”: „oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove” (Rim 1, 18.25).

Mnogi s kojima komuniciram, razmišljajući o sadašnjoj svjetskoj zdravstvenoj krizi sa svim popratnim učincima, izrazili su mi nadu da će nas to – kao pojedince i obitelji i društvo – dovesti do promjene života, do obraćanja Bogu koji nam je sigurno blizu i koji je nemjerljiv i neumoran u svom milosrđu i ljubavi prema nama. Nema sumnje da su velika zla poput pošasti učinak istočnoga grijeha i naših stvarnih grijeha. Bog, po svojoj pravdi, mora popraviti nered koji grijeh unosi u naš život i u naš svijet. Zapravo, On ispunjava zahtjeve pravde svojim izobilnim milosrđem.

Bog nas nije ostavio u kaosu i smrti, koje grijeh uvodi u svijet, nego je poslao svoga jedinorođenog Sina, Isusa Krista, da trpi, umre, ustane od mrtvih i u slavi se uzdigne k Njemu s desna, kako bi uvijek ostao s nama, čisteći nas od grijeha i ražarujući nas svojom ljubavlju. U svojoj pravdi Bog prepoznaje naše grijehe i potrebu njihove zadovoljštine, dok nas, u svom milosrđu, obasipa milošću da se pokajemo i činimo pokoru. Prorok Jeremija molio je: „O Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!”, ali odmah nastavlja svoju molitvu: „Ne odbaci nas, radi imena svoga, ne sramoti prijesto slave svoje, spomeni se i nemoj razvrći saveza svog s nama” (Jr 14, 20–21).

Bog nam nikada ne okreće leđa; nikada ne će prekršiti svoj Savez vjerne i trajne ljubavi prema nama, iako smo tako često ravnodušni, hladni i nevjerni. Dok nam sadašnja patnja otkriva toliko ravnodušnosti, hladnoće i nevjere s naše strane, pozvani smo obratiti se Bogu i moliti za njegovu milost. Uvjereni smo da će nas uslišiti i blagosloviti nas svojim darovima milosrđa, praštanja i mira. Pridružujemo svoje patnje Kristovoj muci i smrti i tako, kako kaže sveti Pavao, „dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24). Živeći u Kristu, znamo istinu naše biblijske molitve: „Od Gospodina dolazi spas pravednicima, on im je zaklon u vrijeme nevolje” (Ps 37, 39). U Kristu nam je Bog u potpunosti objavio istinu izraženu u molitvi psalmista: „Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti” (Ps 85, 11).

U našoj potpuno sekulariziranoj kulturi postoji sklonost da se molitva, pobožnost i bogoštovlje promatraju kao i svaka druga aktivnost, na primjer, odlazak u kino ili na nogometnu utakmicu, što nije nužno i stoga može biti otkazano radi mjera opreza za suzbijanje širenja smrtonosne zaraze. Ali molitva, pobožnosti i bogoštovlje, prije svega, ispovijed i sveta Misa, bitni su za nas da ostanemo duhovno zdravi i jaki i da tražimo Božju pomoć u vremenu velike opasnosti za sve. Stoga ne možemo jednostavno prihvatiti odluke svjetovnih vlasti koje bi se prema bogoštovlju odnosile na isti način kao prema odlasku u restoran ili na atletičarsko natjecanje. U suprotnom, ljudi koji već toliko pate od rezultata pošasti lišeni su tih objektivnih susreta s Bogom koji je među nama da obnovi zdravlje i mir.

Mi biskupi i svećenici moramo javno protumačiti potrebu katolika za molitvom i bogoštovljem u svojim crkvama i kapelicama, te prolazeći u procesiji ulicama i putovima, moleći Božji blagoslov za Njegov narod koji toliko trpi. Moramo ustrajati na tome da državni propisi, također za dobrobit države, prepoznaju izrazitu važnost mjesta za bogoštovlje, posebno u vremenu nacionalne i međunarodne krize. U prošlosti su, zapravo, vlade prije svega shvatile važnost vjere, molitve i bogoštovlja kod ljudi za prevladavanje pošasti.

Kao što smo pronašli način da osiguramo hranu i lijekove i druge životne potrepštine tijekom vremena zaraze, bez neodgovorna riskiranja za širenje zaraze, tako slično možemo pronaći način osigurati potrepštine svoga duhovnoga života. Možemo pružiti više prilika za svetu Misu i pobožnosti na kojima može sudjelovati određen broj vjernika bez kršenja potrebnih mjera sigurnosti protiv širenja zaraze. Mnoge su naše crkve i kapelice vrlo velike. One omogućuju skupini vjernika da se okupe na molitvu i bogoslužje ne kršeći propise „društvena razmaka”. Ispovjedaonica s tradicionalnom rešetkom obično je opremljena ili, ako nije, može se lako opremiti, tankim velom koji se može osigurati dezinficijensom, tako da je pristup sakramentu ispovijedi moguć bez velikih poteškoća i bez opasnosti od prenošenja virusa. Ako crkva ili kapelica nema dovoljno osoblja da bi mogla redovito dezinficirati klupe i druge površine, ne sumnjam da će vjernici, u znak zahvalnosti za darove svete Euharistije, ispovijedi i javne pobožnosti, rado pomoći.

Čak i ako iz bilo kojega razloga ne možemo imati pristup svojim crkvama i kapelicama, moramo se sjetiti da su naši domovi produžetak naše župe, mala Crkva u koju donosimo Krista iz susreta s Njim u većoj Crkvi. Neka naši domovi, u ovo vrijeme krize, odražavaju istinu da je Krist gost svakoga kršćanskoga doma. Obratimo mu se molitvom, posebno krunicom i drugim pobožnostima. Ako slika Presvetoga Srca Isusova, zajedno s Bezgrješnim Srcem Marijinim, nije već ustoličena u našem domu, sada bi bilo vrijeme za to. Mjesto slike Presvetoga Srca za nas je mali oltar kod kuće, kod kojega se okupljamo, svjesni Kristova prebivanja s nama izlijevanjem Duha Svetoga u naša srca, a svoja često siromašna i grješna srca stavljamo u njegovo slavno probodeno Srce – uvijek otvoreno da nas primi, da nas izliječi od naših grijeha i da nas ispuni božanskom ljubavlju. […].

Za one koji ne mogu imati pristup svetoj Misi i svetoj Pričesti preporučujem pobožnu praksu duhovne pričesti. Kada smo pravo raspoloženi primiti svetu Pričest, tj. kada smo u stanju milosti, nesvjesni bilo kakva smrtnoga grijeha koji smo počinili i koji nam još nije oprošten u sakramentu pokore, i želje da primimo Gospodina u svetoj Pričesti, ali nismo u mogućnosti to učiniti, duhovno se ujedinimo sa svetom Misnom žrtvom moleći se euharistijskom Gospodinu riječima svetog Alfonza Liguorija: „Budući da te sada nisam u stanju sakramentno primiti, dođi barem duhovno u moje srce.” Duhovna je Pričest lijep izraz ljubavi prema našemu Gospodinu u Presvetom Sakramentu. Obilna milost ne će izostati.

U isto vrijeme, kada smo svjesni da smo počinili smrtni grijeh i nismo u mogućnosti pristupiti sakramentu pokore ili ispovijedi, Crkva nas poziva da pobudimo čin savršena pokajanja, tj. žaljenja zbog grijeha, žaljenja koje „proizlazi iz ljubavi kojom se Bog ljubi iznad svega”. Čin savršena kajanja „postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentnoj ispovijedi, čim to bude moguće” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1452). Čin savršena kajanja pripravlja našu dušu za duhovnu pričest.

Na kraju, vjera i razum, kao i uvijek, djeluju zajedno kako bi osigurali pravedno i ispravno rješenje teška izazova. Moramo se služiti razumom, koji je nadahnut vjerom, kako bismo pronašli ispravan način na koji ćemo se nositi sa smrtonosnom pandemijom. Taj način mora dati prednost molitvi, pobožnosti i bogoštovlju, zazivanju Božjega milosrđa na Njegov narod koji toliko pati u smrtnoj opasnosti. Stvoreni na Božju sliku i priliku, radujemo se darovima intelekta i slobodne volje. S pomoću ovih Bogom danih darova, ujedinjenih također – od Boga danim – darovima vjere, nade i ljubavi, pronaći ćemo svoj put u današnje vrijeme svjetske kušnje koja je uzrok tolike tuge i straha.

Možemo računati na pomoć i zagovor velika mnoštva naših nebeskih prijatelja, s kojima smo blisko ujedinjeni u općinstvu svetih. Djevica Bogorodica, sveti Arkanđeli i Anđeli čuvari, sveti Josip, istinski zaručnik Djevice Marije i zaštitnik sveopće Crkve, sveti Rok kojega zazivamo u vrijeme epidemije, te ostali svetci i blaženici kojima se redovito obraćamo u molitvi na našoj su strani. Vode nas i neprekidno nas uvjeravaju da Bog nikada ne će iznevjeriti našu molitvu; odgovorit će svojim neizmjernim i neprestanim milosrđem i ljubavlju.

Dragi prijatelji, nudim vam ovih nekoliko razmišljanja, duboko svjestan koliko patite zbog pandemije koronavirusa. Nadam se da bi vam ova razmišljanja mogla biti od pomoći. Povrh svega, nadam se da će vas potaknuti da se u molitvi i bogoštovlju obratite Bogu, svatko prema svojim mogućnostima, i tako iskusite Njegovo ozdravljenje i mir. Uz razmišljanje dolazi i uvjerenje moga svakodnevnoga sjećanja vaših nakana u mojoj molitvi i pokori, posebno u prinosu svete Misne žrtve.

Molim vas da me se sjetite u svojim svakodnevnim molitvama.

Ostajem vaš u Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu, i u čistom Srcu svetoga Josipa,

21. ožujka 2020.

Raymond Leo kardinal Burke

Engleski izvornik.

Hrvatski prijevod: Vjera i djela.