www.dvasrca.com

Jeka Isusova - Echo of Yeshua

STRANICA ZA PROMICANJE KRŠĆANSKIH VREDNOTA

Halo, banka?! Ruke u vis! Ovo je pljačka, pljačka preko telefona!

U našem gradu crkva je u centru sela!

   Ništa više i nikada neće biti kao prije.

Danas, srijeda, u Velikom  tjednu, čekajući u redu ispred pekare u svom ovom ludilu oko Korona virusa Đuro je strpljivo čekao kako bi kupio kruha sebi, svojoj obitelji, ali i da odnese bolesnoj majci koja pak uopće nije izlazila od kako je nastupila ova panika.

 

Sav u svojim mislima, kao i svi drugi oko njega, Đuro je gledao pred sebe i „držao razmak“. Kroz glavu su mu prolazile vijesti koje je upravo čuo na radiju.

„Korona stožer“ na početku svakih vijesti obznanjuje koliko je novozaraženih, koliko je umrlih, kako će ovo sve skupa trajati do ljeta...

Sve u svemu stvara se psihoza, strah. Mnogi su ostali bez posla, obrti se zatvaraju..... Sa svih strana samo grč, strah, neizvjesnost.

I, tko god gdje umre – kažu umro je od te Korone, kao da ljudi ne umiru od starosti, drugih bolesti?!

I tako udubljen u sive misli Đuru prenu povik: „Pa gdje si ti Đulijano?“

Bio je to kum Marko.

„Oprosti, nisam te prepoznao. Uz to što si u toj crnoj uniformi još si i nabio tu masku preko cijelog lica, a i ja sam se nešto zamislio.“ – odvrati mu Đuro.

„Ajde kupi te kifle i kruh pa ćemo zajedno, povest ću te, ionako idemo u istom smjeru.“  - smijući se iza one maske uzviknu mu kum Marko.

Kum Marko je bio opasan lik, kao bojovnik HOS-a prošao je sva ratišta, dva puta ranjavan, jednom kod nas u Slavoniji, a drugi put u Bosni. Sada radi kao zaštitar u banci. Nije htio biti uhljeb, nije se htio učlaniti niti u jednu stranku i biti „bezglavi rob“ kako je znao kazati, a nije htio koristiti ni svoja ranjavanja koja su mu učinili srbočetnici.

Koliko god grubo i opasno izgledao, bio je to nježan lik, čestit i pošten čovjek koji je iznad svega ljubio Boga. Vjera mu je bila na prvom mjestu u životu.

 

Kupivši kruh Đuro je sjeo u auto.

 

„Dobro, kume Đuro, jesi ti vidio što oni rade?“

„Tko to?“- zbunjeno će Đuro.

„Pa papci, kao da ne vidiš. Danas, kada oni cirkusanti najavljuju popuštanje mjera za tržnice i trgovine, javlja se neki glasnogovornik HBK i obznanjuje kako za Uskrs neće biti misa i svih drugih obreda s narodom.“

„Ah da, vidio sam, tj. slušao sam na radiju.“ – sjetio se Đuro jer i njega je ta tema jako žalostila, ljutila i razočaravala.

„Kukavičluk neslućenih razmjera moj kumašine je to.“ – Marko će, onako odriješito vojnički.

Dok je kum Marko tako govorio, Đuri se sve steže u grlu jer sve to skupa isto tako proživljava i nije znao što bi, kako bi se postavio i što kazao.

„Isus je išao bolesnima. Na jednom mjestu u Pismu stoji da je sve bolesnike ozdravio. U njegovo vrijeme isto je bilo puno bolesnih i opasnih zaraza. On se nije sklanjao od gubavaca kad bi mu došli tražiti pomoć, i nije se sakrivao od straha za svoju osobenost iza zidina jer ih nije ni imao, a nije imao niti „video linka“ da im se obrati.

Nije mi jasno ako se u trgovini može držati distanca, ako se stoji u redovima pred poštom i bankom, zašto se ne bi moglo stajati u crkvenom dvorištu čekajući red za ispovijed?“

„Pa znaš kako to ide – veli Đuro – došli su na svoje pozeri i folkloraši, oni koji vjeru obavljaju. Njima tako i tako nije bitno. Vidio sam na TV-u neku večer su kazali da ako i neće biti sv. misnih slavlja u crkvama zbog te Korone, trpeza neće trpjeti. Šunke i jaja će biti, zato i otvaraju tržnice i marketima produžuju radno vrijeme.“

“Da, Bog im je njihov trbuh. Bitno im je kao i uvijek samo se nažderat i napit, pa zar je to Uskrs, ti ljudi pojma nemaju što je Uskrs. Njima je Gospodinova muka – zaista muka.

A što je s duhovnom hranom?!“ – odrješito će Marko.

„Jedan ih je moj prijatelj nazivao duhovno razvaljenim katolicima, babiloncima iliti poganiziranim katolicima.“

„Dobar ti je taj prijatelj, hoću reć' dobro je kazao“ – veli mi kum Marko.

„Vidio sam na nekom portalu kako se neki Poljski svećenik dobro dosjetio, uzeo je stolicu i otišao na neko ogromno parkiralište, sjeo onako u misnici i sa štolom; ljudi bi dolazili autima blizu njega i kroz prozor se ISPOVIJEDALI.

Domišljato i odvažno, zar ne?“ – upita Đuro.

„Pa da, vidiš, pridržavao se tih zdravstvenih uputa, a opet je izvršio i svoju pastirsku dužnost da skrbi o svojim vjernicima.

A vidiš, sad kad to govoriš sjetio sam se fra Grge, znaš ga, kazao si da ga i ti voliš pratiti na njegovom You Tube kanalu...“

„Da, znam što ćeš mi kazati. Sigurno ona priča kad je kazao da je ljut i da nešto reve(plače).“

„Da, da, da....

Ma jes' ti čuo njega. Toliko me je ubo da mi srce još krvari.....

Tako sam ga volio slušati i pratio sam svaku njegovu objavu.

No sad se baš pokazao.

Zamisli ti njega. Mi vjernici njega ljutimo. Ma nemoj.

Moj fra Grga ti nas sablazni samo tako.

Od kud mu pravo da tako zbori, prošla su odavno vremena kada su si pojedini pastiri uzimali za pravo da škrguću zubima sa oltara i da narodu govore s visoka; stoko jedna, pojma nemate, neuki ste i slično.“

„Uh kume, baš si se razljutio.“ – Đuro je osjetio da Kuma Marka ovo baš izjeda.

„Jesam, jesam.

Tome više kada ih čovjek prokuži i vidi što rade.

Radi svog nekog putra na glavi

počinju se praviti veći papci od najvećih papaka.“

„Nemoj tako kume, griješit dušu svoju, ipak je on naš svećenik.“

„Ma je, imaš pravo.

Sam se ulovio u zamku svojih riječi u tom obraćanju.“

„Kako misliš?“ – pitao je Đuro kuma, nastojeći nekako spustiti tenzije.

„Veli on nešto kao;

ima vas puno pametnjakovića oko ove situacije sa zabranama misa,

a ne znaju nabrojati ovo, ne znaju ono iz vjeronauka,

ne znaju Božje zapovijedi,

ne znaju Crkvene zapovijedi sl. i ta mu je na mjestu za ove,

kako ti kažeš pozere/Babilonce.

I kaže da ga ne ljutimo i da ostanemo kod kuće.

Da ne dolazimo pred crkve. Uffff.

A pit'o bi ga ja,

Ajd sad ti meni fra Grgo kaži;

govoriš mi nema mise za Uskrs,

A jedna Crkvena zapovijed kaže

SVAKE SE GODINE NAJMANJE JEDANPUT ISPOVIJEDI I O USKRSU PRIČESTI,

A ti mi fratre veliš – NEMA MISE, NE DOLAZITE, NEMOJTE NAS LJUTIT.

Evo si ti mene naljutio, ujače dragi, i bolje ti je da me sad ne sretneš da te ja ne upitam neke stvari.“

„Dobro je kume, smiri se, sve kužim, nemoj tako – neće ti ta ljutnja ništa dobroga donijeti.

Znaš i sam, to su pastiri – više im je dano, al će se više i tražiti od njih,

više će odgovarati.“

Jedno vrijeme Marko je samo  šutio i vozio.

Stigli su pred Đurinu kuću.

Đuro  ga je zvao da uđe, no kazao je kako ima još puno toga za obaviti danas,

ali mu želi još nešto reći.

„Ti znaš kume da sam ja sve svete sakramente dobio  kod naših franjevaca.“

„Pa da,  kako ne bih znao.“ – odvrati mu Đuro.

„E pa vidiš, fra Grgo govoreći da mi vjernici njega ljutimo, mene je dobro naljutio.

Spominjao je i „turski vakat“ kada su baš oni, fratri,

jedini obilazili narod i dolazili u obitelji, od tad ih i zovemo „ujaci“, to znaš, jel?!“

„Da, i?“

„E pa vidiš, i tu  se upec'o u zamku svojih izgovorenih riječi;

i sam veli da su IŠLI u obitelji i donosili Krista, Riječ i svete sakramente – a ne k'o sad;

zabarikadirali se, totalno.

A onu svoju braću koja nisu takve 'strašlje' i 'trtaroši' prokazuju, etiketiraju, govore kako su neposlušni.

Ja ne bih rekao da su neposlušni – već odvažni i ispovijedaju svoju pravu vjeru.“

„Da, u pravu si. Ali to ti sve ide od vrha pa onda oni svi redom tako...“ – kazao je Đuro još uvijek pokušavajući smiriti svog kuma.

„Da, da, da. Molim te kume Đuro samo mi „Bona seru“ ne spominji,

ista mu je priča ko i u onog cirkusanta Soroša.

A ni ovoga kojem crkveni toranj padne skoro na glavu, a on brže bolje,

nakon dva dana, ukaže se i odmah učini zamjenu paradigme;

„vidite dobro je da smo ukinuli sv. mise jer da nismo tko zna koliko bi ljudi nastradalo“ – E „uzoriti“ moj da nisi ukinuo sv. mise i zabranio narodu da se moli ne bi ni bilo toga zla.“

„Teške riječi kume“.

„Molim te, nemoj mi se i ti zanosit'.

Gotovo je.

Sad se vidi, sad se zna, tko kome pripada.

Iznenadit će te oni za koje se najmanje nadaš.“

„Da znam, doživio sam to već puno puta. I najviše su me napadali i osuđivali baš moja braća; katolici vjernici koji idu u crkvu.“

„Razočarat se ne smiješ. Znaš kako prorok Jeremija veli da nek' je proklet čovjek koji se u čovjeka uzda.“

„Ovo nam je, ustvari svima milosno vrijeme. Svatko se u miru i tišini svojega doma može dobro preispitati. Vidjeti što mu je bitno, a što nebitno u životu.

I što je najbitnije, uvidjeti kakav nam je osobni odnos s Isusom.“ – govorio je Đuro smirujući ga.

„Dobro veliš kume,

no znaj da više nikada ništa neće biti k'o prije. Ovo će jednom proći. Mora proći kao i sve do sad.

No, tko će im vjerovati više.

Tko će im biti poslušan kada su se sad pokazali...kada sad govore stvari totalno suprotne onim koje su nam nekada govorili.“

„Na što točno misliš kume?“ – upita Đuro.

„Pa sjeti se, najviše su mladima prije govorili; ne vrijedi vam slušati sv. misu na TV-u, morate doći u crkvu slaviti misu, ispovjediti se, pričestiti.... a sada upućuju skroz kontra.“

„A čuj, kazat će se –takva je bila situacija.“ – veli mu Đuro.

„Da svak' će onda imati neku svoju situaciju pa neće više ni dolazit' u crkvu.

Nego znaš ono, kad ovako govorim, onda mi dođe neki nadobudnik ili kako si ti ono rekao?“

„Babilonac.“ – uskoči Đuro.

„Da, da Babilonac.

Pa mi veli k'o što su nam godinama drugovi komunjare govorili

'što se praviš većim katolikom od pape' ,

 ili onu 'ne sudi da ti ne bi bilo suđeno'.

„Znam znam, meni se isto tako diže kosa od takvih pametnjakovića;

ima i ona koju pozeri često znaju rabiti

'tko je bez grijeha neka prvi baci kamen' – i tu se svi kao onda postide i zašute  - jer, svi smo mi grešni. Jesmo. No, što Isus u nastavku veli – IDI I OD SADA VIŠE NEMOJ GRIJEŠITI.

Površnost i ispraznost.“- zaključi Đuro.

„E, to ti je to. Zamisli da netko nazove banku i veli

"halo,halo, je li to banka, ruke u vis, ovo je pljačka, pljačka preko telefona.“

„A ha, ha, ha.“ – od srca se Đuro nasmijao na ovo tim više jer je gledao svog kuma Marka u onoj njegovoj zaštitarskoj uniformi u kojoj čuva banku.

„Smij se ti smij, al' to ti je isto kao i s ovim njihovim 'kazališnim predstavama na TV-u'“

„Kakvim predstavama“ – upita ga Đuro hvatajući zrak od smijeha.

„Pa ovim, kako oni vele misama preko TV-a.“

„A to.“ – Đuro se najednom prestade smijati.

„Znaš, ti si isto zapamtio ono vrijeme kad smo živjeli u onoj srboslaviji pod komunjarskom čizmom i kad je Crkva bila otvoreno progonjena.

Svećenici i sve druge potrebe u Crkvi financirale su se od milodara i direktno od naroda.

Pastiri su tada znali imati propovjedi u kojima su vjernicima objašnjavali što je to biblijski princip davanja desetine.

A danas, od uspostave  Hrvatske, kada je sav kler na državnim jaslama i prima plaću – totalno su se sekularizirali. Odrekli su se sile Svetoga Duha, i to ti je to – ova slika koju vidiš i u kojoj živimo.

Niti imaju kakvu riječ niti išta više govore.

'Bona sera'  istu priču priča ko i onaj Soroš.“

„Ne znam što bih ti kazao kume. Meni je isto svega dosta.

No, moramo se smiriti, ostati dobri, u glavi, u duhu. Misliti na našu dječicu“ – veli mu Đuro.

„Ma znam“- odgovori mu kum Marko sav zamišljen.

„Evo, vidi, ja sam ovako učinio; - smireno će Đuro - smanjio sam praćenje vijesti i na net-u i na TV-u, društvene mreže , znaš i sam da nisam ni imao prije,

ali sam pogasio i ove vibere i Wapp- ove, sve.... Ne želim se trovati više.

Pojačao sam, što bi se reklo, molitvu.

Pored one zajedničke, obiteljske, više provodim vremena sam;

u osobnoj molitvi. Samo ja i Gospodin. Čitam više Pismo.

I mogu ti kazati da sam puno mirniji. Nema te buke, sivila, zagađenosti...

Pa sam onda bolji i sam sebi, ali i obitelji, dječici, ženi svojoj....“

„U pravu si. I ja ću sad tako“ – odvrati mu kum Marko dok je Đuro izlazio iz njegova auta.

„Vidiš, drago mi je da smo se vidjeli i ispričali,

ali ohladiše mi kifle,

a obećao sam djeci da ću im donijeti vruće.“ – kroz smijeh mu dobaci.

„Kaži kumićima da sam ja kriv i da ću im ja sutra donijeti vruće,

 svakako službenim vozilom prolazim ovuda.“- uzvrati mu Marko.

Na kraju blagosloviše jedan drugoga i zapečatiše se Krvlju Kristovom.

Uz to obećaše si da se neće ljutiti na nikoga

te da će manje biti u dohvatu paničara i Babilonaca  i njihovih ispraznosti.

 

Autor: Miroslav Baotić, Nacija.hr

- SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM DOGAĐAJIMA I LIKOVIMA JE NAMJERNA -