www.dvasrca.com

Jeka Isusova - Echo of Yeshua

STRANICA ZA PROMICANJE KRŠĆANSKIH VREDNOTA

ARHIVA

Doći će s istoka i zapada i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.

USKA VRATA - Ivica Ursić (AUDIO - radio emisija)

ŽIVOT JE BITKA ZA SPASENJE DUŠA - fra Petar Ljubičić

Ovo govori Gospodin:

»Ja dobro poznajem njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš, Put, Lud, Mošek, Roš, Tubal i Javan – k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje slave – i oni će navješćivati slavu moju narodima. I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Gospodinu – na konjima, na bojnim kolima i nosilima, na mazgama i jednogrbim devama – na svetu goru svoju u Jeruzalemu« – govori Gospodin – »kao što sinovi Izraelovi prinose prinos u čistim posudama u domu Gospodnjem. I uzet ću sebi između njih svećenike, levite«

Iz 66, 18 -21

- USKA VRATA;  Ivica Ursić   - POSLUŠAJ OVDJE -

 

U ovonedjeljnom čitanju (Luka 13, 22-30) Isus putuje zemljom poučavajući o Kraljevstvu Božjem. 

Netko iz mase ga pita: "Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?" 
I kao mnogo puta do tada Isus ne odgovara na postavljeno pitanje (barem ne izravno) nego uči ljude o Kraljevstvu Božjem.
Kraljevstvo Božje nije za Isusa tema za teološku diskusiju. Kraljevstvo Božje je za Isusa – stvarnost. I to stvarnost koja je dostupna. Isusa ne brine pitanje koliko će njih, odnosno nas, biti u Kraljevstvu. Isus je zabrinut da mi tamo – budemo.
I Isus odgovara: "Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći."
I u Evanđelju po Mateju pronalazimo istu ovu temu – temu ulaska kroz uska vrata.
„Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. o kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Matej 7,13-14)
Isus sve ovo govori Židovima koji su jako dobro upoznati sa Starim Zavjetom. Oni sebe drže pravednicima, jer čine sve onako kako to zakon od njih zahtjeva. Oni su, kao i mi, ljudi koji redovito nazoče službi Božjoj, koji slijede svoje vjerske poglavare i koji nastoje biti pravedni. Oni o Bogu znaju jako puno toga.
Ali ne ulazi se na uska vrata zato što se zna da ona postoje. Vrata u Kraljevstvo Božje su uska i teška za prolaz ali ne zato što ih je Bog takvima napravio – nego smo to mi učinili.
Mi ih pronalazimo uskima i teškima za prolaz zato jer mi vjerujemo da naše znanje o Bogu i naša djela za Boga – da je to put.
Ali Isus kaže: „Ne!“
Biti dio Kraljevstva Božjeg nije u tome što mi činimo, nego je u tome – tko mi jesmo. Riječ je o odnosima.
Isus je proveo tri godine svojega života na zemlji služeći ljudima i razvijajući odnose s ljudima. Mnoge od tih ljudi je zanimalo što to on ima za reći. Mnogi od tih ljudi su željeli ozdraviti od njegove ruke ali samo ih je nekoliko bilo zainteresirano – biti s Isusom.
Isus nastavlja: "Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: 'Gospodine, otvori nam!', on će vam odgovoriti: 'Ne znam vas odakle ste!' Tada ćete početi govoriti: 'Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!' A on će vam reći: 'Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!'"
Isus želi da ga mi upoznamo.
Puno je ljudi koji ne znaju Isusa ali znaju jako puno o njemu. Nema dana kada mediji nešto ne donesu o Isusu. Internet, radio, TV, novine, knjige, filmovi ...
Vjernici i nevjernici govore o Isusu. Kršćani se okupljaju kako bi razgovarali o Isusu, bilo kroz molitvu, umjetnost, književnost, teologiju ...
I naravno, sve su to lijepe, divne i krasne stvari.
Ali to nisu one bitne, krucialne stvari.
I da, lijepo je sve to što mi činimo za Isusa. Mi činimo stvari koje drugim ljudima olakšavaju bol i patnju. Mi se angažiramo za stvari koje su na tragu pravde i poštenja. Mi potpisujemo peticije kako bismo pomogli potlačenima. Samo pravedni i dobri ljudi rade ovakve stvari.
I naravno, sve su to lijepe, divne i krasne stvari.
Ali to nisu one bitne, krucialne stvari.
Ali mi ne moramo znati Isusa da bismo činili dobre stvari.
Dobre stvari mogu činiti i nevjernici.
Mi o nekome možemo znati „sve živo“, možemo biti blizu te osobe čitav svoj život ali na kraju „kad se punti zbroje“ mi shvatimo da tu osobu – nismo poznavali. Uzalud godine zajedničkog života, uzalud sve informacije koje smo posjedovali – mi u toj vezi, u tom odnosu nismo otišli dalje od površine. Ili površnosti. Bili smo prezaposleni. Nismo imali dovoljno vremena za upoznavanje.
Odnosi zahtjevaju vrijeme. Da, za upoznati ljude uistinu nam treba vremena.
Isus je svoje vrijeme provodio sa svojim učenicima. Hodao je zemljom, kroz sela i gradove, zajedno sa apostolima. Išao je u ribe s njima. Jeo je s njima. Noći je provodio u njihovom društvu. Isus to nije trebao činiti da bi ih upoznao. On ih je već poznavao. „A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.“ (Luka 12,7) Isus je provodio vrijeme sa svojim učenicima kako bi oni njega mogli upoznati i kako bi ih podučio što im je činiti kada on ode.
Ne samo što odnosi i veze zahtijevaju vrijeme nego oni i stoje. Oni nas stoje energije i svaki odnos nas potencijalno dovodi do moguće boli. Svaki odnos nas mijenja. Svatko od nas prije nego što stupi u neki odnos mora biti spreman i voljan promijeniti se.
Ali mi jesmo voljni da se drugi mijenjaju. Za tako nešto mi vidimo i razlog i potrebu. Međutim sama pomisao da bi se mi trebali promijeniti za nas je uznemirujuća. Možda je to razlog zašto provodimo toliko vremena razgovarajući „o Isusu“, radeći određene stvari „za Isusa“, jer znamo da za stvarno upoznati Isusa – da bi se trebalo promijeniti, a nama je dobro biti ovakvi kakvi jesmo. Znamo da nismo savršeni ali mi smo se navikli na svoje mane i bojimo se promjena, koje bi nas zatresle u našim temeljima, upoznamo li Isusa.
Mi pred sobom imamo uska vrata. To je mjesto ulaza. I sada je vrijeme ulaska. Isus kaže da će doći vrijeme kada će za ulazak biti prekasno. A to je nešto što mi nikako ne želimo čuti. Mi želimo da su nam sve opcije otvorene.
I ova Isusova priča o odbijanju? Nama to ne sliči na Isusa kakvog mi poznajemo. Ljudi koji kucaju na vrata su bili s Isusom. Jeli su s njim i slušali ga propovijedati. Ali Isus kaže: „Ne znam odakle ste.“ Kaže da ih ne pozna.
Ali ljudi su bili u crkvi svake nedjelje, primali su svete sakramente, sudjelovali su u radu svoje župne zajednice ... i sada... Isus ih ne poznaje?!
Ne poznaje ih, jer oni – ne poznaju njega.
Oni ga možda i znaju ali ga ne poznavaju.
Isus ih naziva – „zlotvorima“. Njihova djela, neovisno koliko su bila dobra, nisu bila u slavu Božju – nego u njihovu vlastitu. Isus govori da kada mi i činimo dobra djela iz krivih razloga da ta djela uopće nisu dobra.
Isus kaže: "Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji."
To je, priznat ćete, užasan prizor. Gledati druge, koji u biti nisu zaslužili ni biti pozvani, kako zauzimaju naša mjesta na velikoj fešti u Kraljevstvu Božjem. I logično je da mi to ne želimo čuti od Isusa.
Ako mi vjerujemo da smo dovoljno dobri da bismo ušli u Božju blizinu, i to po svojim nekim zaslugama, onda smo mi definitivno među onima koji kucaju i koje Bog ne će prepoznati. Ne će nas prepoznati, jer mi nismo prepoznali Isusa. Mi Isusa ne poznajemo.
Odnosi i veze imaju svoju cijenu. Oni stoje.
Oni nas stoje vremena, truda i znaju biti jako bolni.
Ali Bog je mislio da smo mi vrijedni svega toga.
Ali Bog je mislio da smo mi vrijedni njegovog vremena, njegovog truda.
Ali Bog je mislio da smo mi vrijedni i njegovog života.
Vrijedni života njegovog jedinoga sina.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)
Vrata su uska ali ona su za nas još uvijek otvorena.
Možemo sada proći kroz njih dok ne bude prekasno.
Ako sada prođemo ostati ćemo u čudu i pitati ćemo se - zašto smo toliko dugo čekali. Ako ne uđemo strah me je i promisliti na ono što nas tada čeka.

 

Autor: Ivica Ursić

 

Život je bitka za spasenje duše

 

Jednoga je dana sv. Ivan don Bosko bio pozvan na objed u grofa Gamburcanoa. Među uzvanicima našao se i neki umirovljeni general. Kad je završio objed i ovaj se bivši general opraštao od don Boska, rekao mu je: "Don Bosko, recite mi koju dobru misao kao uspomenu na naš današnji susret!"

Svetac mu reče: "Gospodine generale, molite za mene kako bi spasio svoju dušu!" Začudi se bivši general: "Ja da se molim za Vas?! Radije mi kažite koji dobar savjet!" Svetac malo zastane, zamisli se, a onda reče: "Gospodine generale! Znajte da Vam je izvojštiti još jednu veliku bitku! Ako tada pobijedite, bit ćete zaista sretni!" Na to će začuđeni general: "Kakvu bitku?", a don Bosko zaključi: "Bitku za spasenje svoje duše."

Ova zgodica iz života sv. Ivana don Boska pada mi na pamet kad u Isusovu evanđelju čitamo: "Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali ne će moći!" (Lk 13, 24) Ove riječi rekao je Isus onomu čovjeku koji ga je pitao: "Je li malo onih koji se spašavaju?" Riječi ove govori Isus i svima nama. Najvažnije od najvažnijega je spasiti dušu, doći u raj. To je ono jedino i konačno, najpotrebnije i najvažnije. "Što koristi čovjeku da cijeli svijet dobije, a dušu svoju izgubi?" (Mt 16, 26). Uska vrata i tijesan put vodi u život, a široka vrata i prostran put vode u propast.

Što to znači? Na putu i uskim vratima, koja vode u raj, u životu stoje mnoge zaprjeke. To su protivnici našega spasenja: zle sklonosti, ranjena naša priroda, koja je sklonija zlu nego dobru, opaki svijet, zlo društvo, zli primjeri i vrag pakleni. Zato se moramo boriti. Moramo se mnogo toga odreći, žrtvovati kako bismo bili pobjednici.

Jednom je zgodom Isus rekao: "Ako te tvoje desno oko zavodi, iščupaj ga i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao." (Mt 5, 29-30)

Isus je poučavao ljude po gradovima i selima kroz koja je prolazio dok je bio na putu prema Jeruzalemu gdje će biti ubijen. Dobro je znao što ga čeka. U određenom smislu bio je to motiv radi kojega je došao na svijet. Trebao je proći kroz uska vrata, smrt, kroz hrapav i mučan put koji ga je tamo vodio.

Dok je Isus tako o svemu tome razmišljao, došao je netko i upitao ga: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Malo drukčije rečeno: Spašava li se malo ljudi?
Isus nije direktno odgovorio na to pitanje i nije to nikada učinio. jer teško bi to bilo ljudima protumačiti koji su na svoj način gledali na te stvari. Isus je samo rekao: "Vrata su otvorena, uska su, ali otvorena. Svatko je u stanju proći kroz njih, nitko ne bi trebao ostati vani”.

Kao da nam Isus želi reći, ne pitajte o brojkama, nego shvatite, stanje je ozbiljno, borite se da uđete na uska vrata. Isus tako govori, makar je također prije rekao da će lakše deva proći kroz iglenu ušiću, nego bogataš kroz uska vrata.
Prema nekim egzegetama, jedna vrata koja su omogućavala ulaz u Jeruzalem bila su tako uska da deva sa svojim teretom nije mogla kroz njih proći. Vrata su nazvali "iglena ušića" kao što mi neke ceste slikovito zovemo “usko grlo”.

Pitanje vječnoga spasenja je najozbiljnije i najvažnije životno pitanje te se treba najozbiljnije truditi kako bi ga postigli. Ne smijemo zaboraviti: put do spasenja nije posut cvijećem; spasenje se ne stječe skrštenih ruku, drijemajući u nekom vlaku koji tamo vozi...

Vrata su uska, ali otvorena. Čovjek želi znati: Koliko ih može proći kroz njih? Koliko će ih biti zaustavljeno na tim vratima u kraljevstvo nebesko? Kakvu kartu ili putovnicu će trebati pokazati da se uđe tamo?

Isusov odgovor je jasan: “Vrata su otvorena.” Ulaz je slobodan. Nikakvih formalnosti, nikakvih prepreka ni granica. Ništa od toga, ali ima nešto više od toga: vrata su uska. Što je htio time reći? Ne smije se biti natovaren svime, jer tada se ne može proći kroz ta uska vrata. Ali i put koji vodi do tih uskih vrata također je uzak. Samo osobe mogu proći, ali samo osobe vrijede.

Zato ne smijemo dopustiti da bilo koja vrsta stvari postane našom preokupacijom, našim teretom. Živimo ljudski život u punini. Uložimo sve ono što imamo u život svih s kojima živimo i koji nas okružuju. Živimo jednostavno i trijezno, velikodušno i pažljivo. Živimo u pravednosti, u poniznosti i u čistoci, bez komplikacija, ali živimo savjesno!

Isus upozorava: Jednom će domaćin ustati i zatvoriti vrata. Može biti prekasno. Vrijeme spasa je isteklo.
Na jednom zvoniku stoji rečenica: Vrijeme liječi i juri i dijeli. Nema rezerviranih mjesta. Jednom je sat istekao, pristup se zatvara. Tada ne pomaže kucanje ni protestiranje i pozivanje na dobre odnose.

Često znamo čuti kako poneki govore: Bog je tako dobar da nikoga neće otjerati od sebe. Bog je tako dobar da je sve anđele i Ijude stvorio samo za nebo. Nebo je puno, a pakao je prazan…
Istina je kako je Bog dobar i milosrdan, ali od nas očekuje da se potrudimo da budemo njegova ponizna i poslušna djeca.
Bog nam dariva sve potrebne milosti za spasenje, ali od nas traži našu suradnju s tom milošću.

Bog nas je bez nas iz ljubavi stvorio, ali nas neće spasiti bez naše suradnje. Pitanje hoćemo li se spasiti nije tako jednostavno, ono još uvijek ostaje vrlo ozbiljno. Sam Isus kaže da će mnogi biti odbačeni od Boga i da neće naći otvorena vrata za nebo, jer uska su vrata koja vode u nebo.

Ne smijemo se zavaravati i misliti kako ćemo se spasiti samim tim što smo kršteni, vjenčani, što koji put dođemo u crkvu i ponekad se pomolimo. Nemojmo misliti da nam je Bog sve osigurao bez našega truda i muke, odricanja i žrtve, želeći dobiti sve, a da ne uložimo ništa.
 
Netko dobro reče da nema jeftinoga spasenja! A mi redovito tražimo baš to: oproštenje bez pokajanja i popravljanja; nagrade bez zarade; Isusa bez križa. Hoćemo lagodno kršćanstvo, a takvog kršćanstva nema ... Spasenje doista košta… Koštalo je našega Božanskoga Spasitelja. Trebalo bi i nas koštati… Odrecimo se grijeha i zla… Trudimo se…

Isus nam jasno kaže: "Doći će od istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjest će za stol u kraljevstvu Božjem." Židove Gospodin upozorava da im kod Boga neće koristiti njihova židovska krv, niti što su njega gledali i slušali: ulaznica u kraljevstvo nije krv Abrahamova, nego vjera i dobra djela; oni toga nemaju - zato će biti "vani istjerani", a poganski narodi zauzet će njihova mjesta.
Božja milost - ruka spasa svakome je pružena, ali svatko mora pružiti ruku; put u kraljevstvo Božje vodi ispred svačijih vrata, ali svatko mora koracati. Svi su narodi Božji narod, spasenje je svima ponuđeno…

Ispunimo svoj život ljubavlju i dobrim djelima i onda se nemamo čega bojati. Uska vrata su nam otvorena.

 

Sin je postao svećenik, kći časna sestra

U njemačkom gradu M. jedan vrlo dobri kršćanin, katolik, držao je gostionicu. U njegovoj se gostionici nije smjelo psovati, ni voditi nepristojne razgovore. Nije miješao u pića ništa kao neki gostioničari. Zato su mnogi rado dolazili k njemu. Gostioničar Branimir imao je jednu čudnu naviku, odnosno osobinu. U svojoj je radnji, ako je ikako bilo moguće, držao lijevu ruku u džepu.

To je opazila njegova mala kći, pa ga je jednom znatiželjno upitala:
- Tata, zašto ti uvijek držiš ruku u džepu?

- Mi se, kćerko, bavimo škakljivim poslom - odgovorio je otac. - Držimo gostionicu. Bojim se, dakle da se ljudi ne opiju, pa da ne bude kletve, psovke i drugih grijeha. A najviše me je strah da moja djeca ne vide i ne čuju kakvo zlo. Zato se uvijek molim Blaženoj Djevici Mariji, da vas Ona čuva.

Tada stari gostioničar izvadi iz džepa krunicu, koja mu je bila omotana oko ruke. Bog je uslišao molitve pobožnog gostioničara: jedan mu je sin postao svećenik, a jedna kći časna sestra.

Danas je cijeli svijet nalik na gostionicu, ne zna se ni tko pije, ni tko plaća. Kamo god čovjek pogleda, vidi grijeh, sablazan i pokvarenost. Velika je mudrost odgojiti djecu u duhu vjere.

Zaista je vrlo teško u današnjem vrtlogu, u tim vrtoglavim prilikama, odgojiti dijete kako treba, a još teže, mnogo teže je odgojiti dobra i pobožna svećenika.

Potrebno je ustrajno moliti srcem i živjeti po Božjim zapovijedima.

Ali za nas su vrata vječne sreće dok živimo ovdje na zemlji još uvijek otvorena. Jer naš zemaljski život je vrijeme obraćenja, milosti i spasenja. Mnogi krsćani zaboravljaju ozbiljnu činjenicu da svi oni, koje je Bog predvidio treba da budu slični njegovu Sinu Isusu Kristu.

 

Autor: fra Petar Ljubičić