Žao mi je što su karizmatski seminari (uglavnom) u nas zabranjeni, ocrnjivani, što se straše vjernici seminarima kao djeca Babom Rogom. Žao mi je što neprijatelj likuje nad našim primitivnim unutarcrkvenim prepucavanjima, prozirnim ljubomorama, gadnom ignorancijom i teološkim dokazivanjem vlasti i časti. Žao mi je što nema dijaloga, već se podliježe osudama, obzirima, strahovima.
Po mojemu iskustvu, neokatekumeni i karizmatici u Crkvi imaju najbolju moguću pouku za grešnike: ulaze u dubinu Riječi, sve je poduprto svjedočanstvima obraćenjâ, ozdravljenjâ, oslobođenjâ; ta je pouka zrela, realna, zdrava, ona mijenja živote, dinamična je i evangelizacijska u svakome pogledu! Kako će ljudi (grešnici) promijeniti svoje živote ako uopće i ne čuju da je to moguće?! Uistinu ne razumijem tu i takvu politiku.
