molitva u ime isusovo

“Kad molimo u ime Isusovo, ta molitva prelazi iz naših ruku u Isusove ruke. To je isto kao da Isus moli umjesto nas. On uzima naše mjesto.” – fra Ivo Pavić

U Ime Isusovo sve započinjemo i činimo. Ono je presveto i preslatko Ime, blagoslov, sreća, utjeha i spas. Posjeduje moć i veliku snagu. Ime Isus znači “Bog pomaže” ili “Bog spašava”. Snagom imena Isusova spašavamo se. Tko prizove Ime Gospodnje, bit će spašen. Sjetimo se riječi Isusovih: “U moje ime izgonit ćete zle duhove, liječit ćete bolesne.”

Snagom Imena Isusova opraštaju nam se grijesi, snagom Imena Isusova događaju se čudesa, snagom Imena Isusova mnogi su progledali, izliječili se, uskrisili i spasili se. U njemu je naša snaga i moć i naše vječno spasenje. Neka nam to sveto Ime bude uvijek u srcu, u mislima i na usnama. DANAS JE IME ISUSOVO… Neka je u Imenu Isusovu SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU.

   Dr. sc. Marica Čunčić upoznala se s ovom molitvom Prayer to Take Authority u karizmatskoj molitvenoj zajednici sv. Franje Asiškog u župi sv. Križa, Georgetown, Ontario, Canada, 1989. godine. Prevela je tekst s engleskog na hrvatski i za vrijeme rata slala veliki broj primjeraka u Hrvatsku i BiH. Tu su molitvu Hrvati molili u ratu: od hrvatskih vojnika na prvoj liniji bojišnice do djece u školama.

No najveću primjenu je doživjela na molitvenim susretima Obnove u Duhu Svetome koje je predvodio dr. sc. Ivo Pavić, OFM diljem svijeta. Tada je molitva s hrvatskog prevedena na njemački i talijanski jezik.

Fra Ivo Pavić vrlo često ljude poziva na molitvu – U ime Isusovo. To mu neki iz još nerazjašnjenih okolnosti zamjeraju, a fra Pavić je u nekoliko navrata morao objašnjavati zašto u toj molitvi nema ništa strano. U tekstu kojeg donosimo fra Pavić objašnjava i snagu imena Isus!

 Dr. Dario Betancourt, poznati karizmatski svećenik, moralist i psiholog, koji posjeduje karizmu ozdravljanja, također potvrđuje učenje MacNutta: „Tijelo se nije vrednovalo ni kao Božji dar, ni kao hram Duha Svetoga. Vrednovanje razuma bilo je popraćeno prezirom tijela, koje je sjedište strasti i svega smrtnoga. Čak se pozdravljala smrt kao osloboditeljica duše od tjelesnih spona”. Dakle, po tom učenju, tijelo je nešto manje vrijedno, a time i drugorazredno, dok je duša nešto što je više vrijedno.

Sve je ovo utjecalo na to da se u Crkvi teologija zdravlja ne razvije dovoljno i da se više ne moli da bolesnici ozdrave. Bogu se često pripisivalo da daje bolest, dok se na zdravlje nije gledalo kao na veliku vrednotu. Često se i danas od bolesnika može čuti: „Bog mi je poslao bolest i On želi da trpim”. Kako onda razumjeti da Isus „sve bolesnike ozdravi” (Mt 12,16). Treba reći da Boga više slavimo zdravljem, nego bolešću i trpljenjem.

Drugi razlog zašto se raširilo mišljenje kako Bog želi da trpimo, bilo je pogrešno tumačenje Isusovih blaženstava: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,10). Mislilo se da se kršćanski život sastoji jedino u plaču, gladovanju, progonstvima i u svakom vidu trpljenja, a ne u suobličenju s Isusom Kristom koji je po križu došao do uskrsnuća. Kad nam Isus govori o progonstvima i napadima, oni se odnose na progon zbog njegova Imena, ne na bolesti. Izvanjsko trpljenje i progon mogu nas snaći zbog naše vjernosti Bogu.

Ako svoje živote potpuno predamo Isusu, obično doživljavamo prezir, progone i odbacivanje. Ovo trpljenje povezano je s Kristovim trpljenjem i ono je plodonosno i radosno. Bit kršćanskog trpljenja sastoji se u tome da trpimo kako je Isus trpio. „Na taj se način suobličujemo patnjama njegovim, za Tijelo njegovo, koje je Crkva” (usp. Kol 1,24). „Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kad god sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10).

S pojavom prosvjetiteljstva i vjere u razum u Francuskoj u XVIII. stoljeću, predvođeni Voltaireom i Rousseauom, ljudi su se više počeli oslanjati na intelektualizam i racionalizam, nego na pouzdanje u Boga po vjeri, tumači Sandford. Bili su uvjereni da će razum riješiti sve njihove probleme i da će ukloniti bolesti. Za njih je kršćanstvo bilo ljudsko djelo i neprijatelj čovjeka. Posebno su bili alergični na ozdravljenja i čudesa (kao i danas) jer ne poznaju snagu u Isusovu imenu.

 

 

Ime Isus

U tom se razdoblju mnogo govorilo i pisalo o Isusu, s mnogih aspekata, ali se nije dovoljno od Isusa učilo, govorilo ni molilo u Ime Isusovo, tj. nisu se dovoljno koristili Isusovim autoritetom ili moći nad bolestima i zlim duhovima. Ako samo govorimo o Isusu, on nam može biti jako daleko (i ateisti govore o Isusu), međutim kad govorimo ili molimo u Ime Isusovo, On nam je jako blizu. Tada se događaju čudesa. Mi možemo mnogo znati o Isusu, no to ne znači da ga poznajemo iznutra. Upoznati Isusa znači zavoljeti ga i ući u osoban i prisan odnos s njime.

Danas su mnogi kršćani postali ubojice i kriminalci. Puni su zatvori kršćana. To pokazuje da nisu osobno upoznali Isusa i snagu njegova imena. U njegovo se Ime spašavamo (usp. Rim 10,13). To možemo prevesti, ne mijenjajući smisao, da zazivanjem Isusova imena ozdravljamo. „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,12).

Isus je obećao: „Što god zamolite Oca u moje ime, dat će vam” (Iv 16, 23-24). On nam jamči da će Otac nebeski učiniti (futur) što god ga zamolimo (prezent) u Isusovo ime. A njegovo je ime silno. Govori li Isus da mi molimo Oca kako bi On nešto učinio? Ne. Riječ „zamolite” u ovom tekstu odnosi se na nas a znači: „pitajte i zahtijevajte”. „Što god zatražite Oca u moje Ime, Ja (ISUS) ću to učiniti.”

Ove se riječi ne odnose samo na odabrane osobe, svece, nego se odnose na sve koji vjeruju. Isus je obećao: „Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu” (Iv 14,12). Kad Isus jedanput kaže „zaista”, onda iza te riječi dolazi nešto važno na što treba obratiti pozornost. Ali kad Isus dva puta kaže: „zaista, zaista”, iza tih riječi dolazi nešto iznimno važno.

Kad molimo u ime Isusovo, ta molitva prelazi iz naših ruku u Isusove ruke. To je isto kao da Isus moli umjesto nas. On uzima naše mjesto.

Apostoli su to znali i uvijek samo govorili u Ime Isusovo. „Nakon ozdravljenja hromog veliki su svećenici zabranili apostolima da govore u Ime Isusovo” (Dj 4,17). Mi danas poput apostola imamo pravo upotrijebiti ime Isus u našim molitvama. To nam je Ime dano. Ono pripada nama! Ime Isus djelotvorno je i moćno.

Sveti je Pavao znao za snagu imena Isus: „Ime koje je iznad svakoga drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno” (Fil 2,10). Danas ozdravljati u Ime Isusovo znači imati vjeru u njegovu živu prisutnost u Crkvi.

Naravno, bilo je u prošlosti onih koji su razumjeli koju vlast im je Isus ostavio, tako da su molili u Ime Isusovo. Oni su bili manjina i često neshvaćeni od onih koji su se oslanjali više na svoj razum i vlastite snage.

Molitva za ozdravljenje ili molitva u Ime Isusovo doživjela je procvat u okviru karizmatskog pokreta i mnogi na nju gledaju kao na jednu od karakteristika karizmatika. Danas nema gotovo ni jedne molitvene zajednice u kojoj netko nema dar ozdravljanja. U ozdravljenjima trijumfira Njegova sveta volja da budemo sretni i zdravi kao što je bilo zamišljeno od početka stvaranja: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori… I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,27-31). Na sliku Božju ništa nije stvoreno bolesno. Po uzročniku grijeha, došla je bolest i smrt, kao što kaže Knjiga mudrosti: „Đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,24). Đavao najprije udari djecu Božju, a onda im zastire pogled da ne vide odakle će im doći pomoć, rušeći mostove povjerenja u Boga, okrivljujući nebeskog Oca, koji nas ljubi, da šalje zlo, samo da ljudi ne bi otkrili pravi izvor svojih nevolja, i ozdravili. Tako nas đavao udaljuje od Ljubitelja naših duša koji nam želi samo dobro, zdravlje i život.

Dr. sc. Ivo Pavić, OFM