Osobni molitveni oltar – koliko molimo?!

U drugoj smo polovini korizme. U današnjem evanđelju sv. Luka nam donosi izvješće o ocu i dva sina. Da, čuli smo to do sada već nebrojeno puta… A jesmo li shvatili, je li nam baš sve u ovoj priči “sjelo”. U nekim duhovnim vježbama, na ovom odlomku se baš puno razmatra.

Jedan je sin čestit, radišan i odan ocu. Drugi je tražio svoj dio, dobio ga i otišao te sve do zadnjeg novčića potrošio, po pijankama i gozbama, danas bi se kazalo tulumario je i obilazio partije.

Želio je biti “in” i biti “cool”. Bio je dio “modernog svijeta” tada, ali samo dok je imao novca, dok je plaćao svi su ga bodrili, smijali se na njegove šale, ugađali mu… (koliko je takvih i danas?!).

Kada je nestalo novca – svega i svih je nestalo.

Našao se sam na ulici, gladan, poderan, prljav i izgubljen.

U tom očaju i beznađu široko mu je bio otvoren put da i sam život izgubi.

U svom tom sivilu trijezni se, srce mu se raskaje i odluči da će ponizno otići zamoliti svoga oca da bude milostiv prema njemu i primi ga među svoje radnike na imanje, gdje će radeći zavrijediti hranu i krov nad glavom.

Otac, presretan jer mu se sin vratio, a mogao je biti zauvijek izgubljen, radi gozbu i veseli se sa svima zbog njegova povratka i obraćenja.

A drugi brat?!

Što je s njim?  Vidjevši sve to, rasrdio se. Govorio je kako je odan, čestit, nikada ništa nije pronevjerio i tako dalje….

Doista i jeste bio takav.

Ima danas puno takvih ljudi koji su marljivi, odani, ne čine nikakve loše stvari….

I to je sve lijepo i pohvalno.

No, mnogi danas, baš poput ovoga brata, ne znaju biti milosrdni, ne znaju oprostiti, ne znaju se radovati bližnjemu, ne prihvaćaju tuđa obraćenja zbog svoje duhovne oholosti i tvrdoće srca jer smatraju da je pravo samo ono kako oni žive i vide svijet oko sebe.

Činjenica je da je ovaj brat bio uvijek uz oca i bio čestit, baš kao i mnogi vjernici danas. U crkvi su redoviti, pošteno žive, obavljaju razno-razne pobožnosti, ali nažalost – ne žive svoju vjeru, ne poznaju svog Oca nebeskog, duhovnost im je svedena na folklorne fragmente i doživljavaju Boga Oca kroz fokus priča koje su slušali na vjeronauku još kao prvopričesnici i zato ne mogu duhovno rasti, sazrijevati i obogaćivati tako sebe i bližnje.

Za priznati svoje grijehe, zadobiti raskajano srce i ustati se kada padnemo potrebno je puno i iskreno moliti. Moliti, moliti i moliti…. Levitski zakonik nam donosi u 6. poglavlju:

“Vatra na žrtveniku mora uvijek gorjeti; ne smije se gasiti. Neka svako jutro svećenik na nju naloži drva i onda na nju našlaže žrvtvu paljenicu. Tu neka u kad sažiže loj sa žrtava pričesnica. Neka na žrtveniku trajno gori vatra; neka se ne gasi.” (Lev 6, 5 – 6)

Ta vatra je naša molitva.

Koliko je te vatre u našim životima; gori li, tinja, gasi li se ili više nema ni dima ili se i ne vidi da je ikada tu bio plamen?!

U ovom našem vremenu ti molitveni oltari zadobivaju puno pozornosti u znanju i u uporabi. Aktivan molitveni oltar jedna je od pobjedonosnih strategija protiv pokvarenosti (zloće). Svatko bi trebao imati molitvenu uru, sat proveden sa svojim Ocem, a to može biti bilo gdje: u kući, na poslu, dok vozimo auto, u uredu, našoj molitvenoj zajednici… Bilo gdje, bilo kada, molitvom se možemo obratiti Ocu jer nikada ne smijemo zaboraviti:

“Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.” (1 Kor 3,16)

Važno je napomenuti da kraljevstvo Božje i đavolsko funkcioniraju, dakle, postoje.

Svrha našeg molitvenog časa, našeg molitvenog oltara je ta da zazivamo Očevu pomoć i zaštitu na sebe, svoju dječicu, obitelj, kuću, domovinu… Ako smo u molitvi predani Bogu Ocu – blagoslov će prebivati u nama i oko nas, no ako ne molimo, malo po malo sve će preuzeti ona druga strana i nećemo ni primjetiti da više ne znamo opraštati, da smo mrzovoljni, da neprijatelj zapovijeda zlo na svim lokacijama gdje djelujemo, nećemo ni primjetiti da smo kršćani koji idu u crkvu, u vjeri su – a tu svoju vjeru ne koristimo i ne poznajemo ju baš kao i ovaj sin koji je tu uvijek bio, ali kao i da nije…

Sada u našim crkvama započinju velike uskrsne ispovijedi. Braćo, trgnimo se, ma dobro se protresimo. Oživimo naše dnevne susrete s Ocem, neka naši molitveni oltari, naše vrijeme u molitvi postane dublje, življe i predanije kako bismo raskajali svoja srca, spoznali svoje padove, bezakonja i grijehe, da ih skrušeno možemo priznati u sakramentu pomirenja – sv. ispovijedi i dobivši odrješenje od svećenika ustanemo se i krenemo dalje.

Ali dalje zajedno s Ocem koji je ispred nas, kojega slijedimo, kojemu se molimo dajemo hvalu i svu slavu.

A ako ne budemo molili, ako ne budemo odvajali dnevno vrijeme za Boga, ako ne budemo imali svoj molitveni oltar

bit ćemo mjed što ječi i cimbal što zveči ili ćemo biti ljudi koji su deklarativno katolici, no ništa nam neće biti jasno i nećemo baštiniti blagoslov Božji.

“Ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan.” (Heb 10,25)

U ovom milosnom, korizmenom vremenu želim nam svima mir i dobro, vodstvo Duha Svetoga i Božji blagoslov+

Miroslav Baotić, urednik