U RUCI SAM NOSIO SVOJ ŽIVOT, A SVE ŠTO
SAM IMAO BILA JE SAMO ŠAKA PEPELA. PEPELA.

Kad smo se vraćali iz Afrike, naš brod isplovljavao je iz Aleksandrije u Egiptu i plovio do Pariaha u Grčkoj, gdje smo trebali ostati dva-tri dana čekajući da se ukrca neki teret. I tako smo si organizirali razgledavanje Atene, a mjesto gdje smo završili, posljednje mjesto koje smo vidjeli, bila je arena gdje su se održavale prve Olimpijske igre.

Naš vodič, vozač limuzine, došao je po našu skupinu na brod i odvezao je u razgledavanje. Prije je bio vozač taksija u Čikagu i govorio je nezaboravnim engleskim tako da smo doista uživali. Izmišljao je vrlo zanimljive stvari, ali davao i zanimljive komentare o Ateni. Ne znam koliko je znao o povijesti, ali bio je uzbudljiv vodič.

Stajali smo tamo u onoj obnovljenoj areni i ja sam ga pitao gdje je bema? “O”, rekao je, “pa vi govorite grčki.” Rekao sam mu da ne govorim. “Ali rekli ste bema; to je grčki.” Znao sam da je grčki. “Zašto ste pitali za bemu?” “Mnogo, mnogo godina nadao sam se da ću jednom stati pred bemu.” “Ne možete. Više nije ovdje. Kad su obnovili arenu, nisu je više ovdje postavili.” “Što je uopće bila bema?” pitao sam. “Balkon na kojem su sjedili suci i pred kojega su dovodili pobjednike. Pobjednik bi se popeo nekoliko stepenica, a suci na bemi dali bi mu krunu od lovorova lišća.” Možete li zamisliti one ljude koji su ubijali ili ih je netko pokušao ubiti, a sve što su na kraju dobili bilo je lišće od lovora?

U tom trenutku sve je nestalo i imao sam viđenje. Ne znam jesam li bio budan, jesam li spavao, jesam li to vidio ili zamislio, svejedno mi je. Bilo je stvarno kao i sve oko mene. Na visoku brdu vidio sam ogroman hram, a onda sam se u jednom trenu našao u redu ljudi koji su ulazili kroz velika vrata hrama, a u drugom već sam bio na vratima i jedan je sluga (vjerojatno anđeo) posegnuo i pružio mi kutiju te rekao: “Evo, uzmi je.” Uzeo sam kutiju; nije bila velika i nije bila teška. Nosio sam je kroz vrata, a kad tamo, vidio sam Janje kako sjedi na prijestolju, slavnije od ičega što je ikada bilo napisano ili nacrtano o njemu. U tom sam trenutku znao što je to. Trebao sam se pojaviti pred njim, a u ruci sam nosio svoj život. Moja su djela trebala proći test da se vidi jesu li bila dobra ili loša, jesu li bila od drva, sijena ili slame ili od zlata, srebra ili dragog kamenja.

Načinio sam korak i već sam bio sljedeći. Sluga mi je rekao: “Dodaj mi kutiju” te sam to i učinio. U podnožju prijestolja na kojem je sjedio Gospodin bila je peć s vatrom koja je gorjela bez goriva. Moja kutija bila je stavljena na peć i vatra ju je pokrila. Trenutak kasnije, sluga je podigao neku alatku. Ranije nisam vidio takvu alatku. Čuo sam kako nešto njome radi na peći, a onda sam začuo njegov glas kako mi kaže: “Pruži ruke.” Pružio sam ruku da uzmem krunu, ali glas je rekao: “Skupi i pruži obje ruke.” Malena lopatica s poklopcem bila je položena na moje skupljene dlanove u obliku posudice i njezin lagan sadržaj kliznuo je u njih. Kad sam ih primakao i pogledao, sve što sam imao bila je samo šaka pepela. Pepela.

A ja sam služio! Davao sam svoju hranu da bih hranio gladne, svoj novac da bih pomogao izgubljenima. Dao sam svoje tijelo da bude spaljeno. Bio sam misionar. Ali imao sam pogrešne motive, pogrešne stavove, pogrešne odnose, pogrešne izvore. Ono što sam radio, mnogo onoga što sam radio, radio sam da bi bilo viđeno. Spustio sam ruke i pogledao u Gospodina, a pogled u njegovim očima natjerao me da zaplačem. Ništa nisam imao što bih mu dao od svoga života i znao sam da ću vjerojatno plakati čitavu vječnost. Bio sam tamo, ali moj je život bio uzalud potrošen.

Gledao sam kako mi pepeo klizi kroz prste na tlo i našao sam se kako stojim na tepihu od pepela. Isus je pogledao u mene i obrisao mi suze pogledom nježne ljubavi i opraštanja, a ja sam se okrenuo i, sljedeće što sam čuo, bilo je: “Gospodine, požurite, požurite, čekamo na vas. Što čekate?” Izašao sam iz limuzine u šoku.

Mislim da je otada prošlo malo dana da nisam o tome razmišljao i tražio Gospodina da mi pomogne tako živjeti i služiti da onoga dana mogu nešto položiti do njegovih čavlima probodenih nogu. Tada to neće biti samo šaka pepela, spiskan život, spiskano vrijeme, prilika i privilegij te zanemarena istina.

Kažete da želite krunu? Što ćete s njom učiniti? Šepuriti se s njom oko neba? Ne, ne, ja ne želim tako. Ako želimo dospjeti u nebo, Bog mora iz nas izvaditi šepurenje. Ja sam otkrio čemu služe krune te sve otada želim jednu. Otkrio sam, naime, da dvadeset i četiri starješine polažu svoje krune do njegovih nogu te i ja želim nešto čime ću moći zahvaliti Gospodinu za spasenje moje duše. Hvala ti, Gospodine, što si mi dao svoje veliko spasenje tako potpuno, tako besplatno.

Paris Reidhead