Hoće li se mnogi ili samo neki prepoznati u ovim oštrim riječima Pape Pia X.? Enciklika ‘Pascendi dominici gregis’ je danas aktualnija nego davne 1907. godine kada ju je napisao ovaj svetac Katoličke Crkve. Donosimo uvodni dio ove enciklike koju bi svakako trebalo iznova čitati…

papa Pio X. ,svetac katoličke Crkve

Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve.

Služba koju nam je Bog povjerio da pasemo stado Gospodnje, među svojim prvim zadaćama koje je Krist naložio,  ima onu da sa svom budnošću čuvamo polog vjere prenesene svetima, odbacujući svjetovne novosti i suprotstavljanja znanosti lažnog imena.

Providnost najvišeg pastira je tolika da nije bilo vremena u kojem ona nije bila nužna Katoličkoj Crkvi, jer je, krivnjom neprijatelja ljudskog roda, uvijek bilo “ljudi koji će iskrivljavati nauk” (Dj 20,30), “praznorječnih i zavodnika” (Tit 1,10), “zavodnika i zavedenih” (2Tim 3,13).

Ipak treba priznati da je, u ovo posljednje doba, prekomjerno porastao broj neprijatelja križa Kristova; oni, pomoću posve novih umijeća i punih lukavštine, pokušavaju potpuno obezvrijediti životvornu snagu Crkve i, kada bi im to bilo moguće, uzdrmati temelje samoga kraljevstva Isusa Krista.

Zbog toga nam nije dopušteno šutjeti, ako ne želimo da ispadne kako ne ispunjavamo našu veliku dužnost i da nam se dobrohotnost kojom smo do sada nastupali u nadi da ćemo pružiti zdrave savjete, spočitava kao zanemarivanje tih dužnosti.

ZAHTJEVNOST SITUACIJE

Da je to nužno bez oklijevanja činiti, potiče nas nadasve činjenica da počinitelje zabluda ne treba sada tražiti među deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi. Mislimo pritom, časna braćo, na mnoge iz katoličkog laikata i, što je još žalosnije, na mnoge iz samih svećeničkih redova, koji se, pod plaštem ljubavi prema Crkvi, lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naucima neprijatelja Crkve, bez ustručavanja izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.

Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Nime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, tj. na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede ni jedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.

Treba k tomu dodati, a to itekako unosi pometnju u srca, da oni vode jedan vrlo aktivan život, snažno i revno se posvećuju svakoj vrsti studija, te su, najčešće, na glasu zbog svoga strogog asketskog vladanja. Na kraju, a ovo gasi svaku nadu u ozdravljenje, po samim svojim učenjima odgojeni su prezirati svaki autoritet i svaku vlast, te si, uljuljkani u lažno samopouzdanje, umišljaju da je ljubav prema istini ono što je zapravo oholost i tvrdoglavost.

Da, nadali smo se, istini za volju, da ćemo ih jednom navesti da donesu mudre odluke, zato smo najprije s njima postupali blago kao s djecom, prešli smo zatim na stroži pristup, i, na kraju smo, premda teška srca, pribjegli također javnim kaznama. Ali vi znate, časna braćo, kako je sve okončalo: u prvi trenutak se činilo da su prignuli svoju glavu, ali su je odmah podigli s još većom ohološću. I možda bi se još sve to moglo i prešutjeti da je riječ samo o njima; no riječ je međutim o sigurnosti katoličkog imena, dakle, nužno je izaći iz tišine, koja bi sada već predstavljala grijeh, te prokazati pred licem čitave Crkve te koji se tako loše prikrivaju.