Javio nam se stalni čitatelj i zamolio da objavimo njegovo promišljnje…
Danas, 1. svibnja, niti tzv. “lijevi” niti tzv. “desni” portali ne pišu o velikim okupljanjima ljudi te kako se na svakih stotinu ili dvije stotine metara okreću prasići, janjići, kozlići te druga stoka sitnog zuba, a iz svakog dvorišta, pa i sa balkona, dimi se roštilj…
“STOŽERAŠIMA” ništa sporno, kao kad su izbori u pitanju; nek’ se sad raja malo opusti pa ćemo ih od sutra već “stisnuti” (opet i samo do izbora; jer, tako ti sojevi djeluju).
Najmanje dva miliona Hrvata je u grupama po 10 do 20 ljudi prežderani i pijani, međusobno se miješa grupa sa grupom – svi sretni – slave ljudi “praznik rada”, a više od pola ih uopće ne radi… I to je sve ok.
Međutim, kada su u pitanju nadolazeće prve pričesti i krizme, e tu onda i tzv. “lijevi” i tzv. “desni” (iste korporacijske prodane duše) skaču na zadnje noge, grizu svakog tko im se suprotstavi u njihovoj brizi za čovjeka. Licemjeri, gdje su vam danas vaše “mjere”, na Uskrs ste radili puno radno vrijeme, sačekivali kod svake crkve i fotografirali vjernike kako ulaze i izlaze iz crkava, prebrojavali, prijavljivali/osuđivali…
Naši pastiri pognu glave i pristaju na tu njihovu igru, slušaju te iste stožere koji danas šute, linčujući svećenika koji to jasno i javno kaže, a odrekne ga se i njegov poglavar/provincijal. Veliki dio našeg klera kao da živi u nekom paralelnom svijetu i kao da se ne žele miješati u progon koji slijedi nakon svega ovoga.
Al’ će biti plača i škrguta zubi…
Od sutra, opet ćemo svi biti izručeni ispiranju mozga i izvješćima “super junaka, cvjećarskog informatičara, i onog nastavnika obrane i zaštite”.
Na kraju se obični mali čovjek pita kako i kada će se otvoriti oči našem narodu?!
Molimo te Gospodine Isuse Kriste otvori oči ovom narodu, pošalji Duha Svetoga da nam da pravu riječ onda kada nas, sad uskoro, ovi što danas šute – sutra krenu progoniti.
Tebe naš Nebeski Oče molim da umnožiš u nama hrabrost i odvažnost da smjelo naviještamo Tvoju Riječ, ma koliko god nam to bilo nezgodno.
Amen. Maranatha!
Autor, naš čitatelj:
Sebastijan Mikić