CORPUS DOMINI – TIJELOVO – BRAŠANČEVO

Na četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva Crkva slavi svetkovinu Tijela i Krvi Kristove. Blagdan, koji je 1264. proširio papa Urban IV. na čitavu Latinsku crkvu, s jedne je strane stvorio odgovor vjere i bogoštovlja na krivovjerne nauke o otajstvu stvarne Kristove prisutnosti u euharistiji, a, s druge je strane, bio vrhunac pokreta žarke pobožnosti prema uzvišenome Oltarskom sakramentu.

 

     Pučka pobožnost, dakle, omogućila je ustanovu blagdana Corpus Domini (Tijelovo; u nekim našim krajevima se ovaj blagdan naziva i Brašančevo – op. urednika), a u svoje je vrijeme on bio uzrok i razlog nastanka novih oblika euharistijske pobožnosti u Božjemu puku.

     Stoljećima je slavlje Tijelova (Corpus Domini) bilo glavna žarišna točka pučke pobožnosti prema euharistiji. U 16. i 17. stoljeću su se vjera, oživljena potrebom reakcije na nijekanja protestanskoga pokreta, i kultura (umjetnost, književnost, folklor) susrele u oživotvorenju i davanju značenja mnoštvu izražaja pučke pobožnosti prema euharistijskome otajstvu.

     Euharistijska pobožnost, tako snažno ukorjenjena u kršćanskom puku, ipak treba biti odgajana za shvaćanje dviju temeljnih zbilja:

      – da je vrhunska uporišna točka euharistijske pobožnosti Gospodnji vazam. Vazam, naime – prema viđenju crkvenih Otaca – jest euharistijski blagdan, kao što je, s druge strane, euharistija ponajprije slavlje Vazma, odnosno muke, smrti i uskrsnuća Isusova;

     – da bilo koji oblik euharistijske pobožnosti ima nutarnju vezu s euharistijskom žrtvom, bilo zatio što oraspoložuje za njezinim slavljenjem, bilo zato što produljuje bogoštovne i životne umjerenosti koje ona potiče.

 

     Zato Rimski obrednik opominje:

“Vjernici, kada častite Krista prisutnoga u Sakramentu, neka se prisjete da ta prisutnost proistjeće iz Žrtve i teži prema sakramentalnoj i duhovnoj pričesti.”

     Procesija na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove jest, tako reći, “tipski oblik” euharistijskih procesija. Ona, naime, produžuje euharistijsko slavlje: odmah nakon mise, hostija koja je posvećena tijekom te mise, iznosi se izvan crkvene dvorane, kako bi kršćanski puk “javno dao svjedočanstvo vjere i štovanja prema Presvetome sakramentu”.

Vjernici shvaćaju i vole vrijednosti koje se nalaze u tijelovskoj procesiji: oni se osjećaju “Božjim pukom” koji hoda sa svojim Gospodinom, navještavajući vjeru u onoga koji je uistinu postao “Bog s nama”.

     No, potrebno je da se u euharistijskim procesijama poštuju odredbe koje uređuju njihov tijek, osobito one koje im jamče dostojanstvo i dužno poštovanje prema Presvetome sakramentu. Jednako tako je potrebno da svi tipični elementi pučke pobožnosti kao što su: ukrasivanje putova i prozora, cvijeće, oltari kamo se na pojedinim postajama stavlja Presveto otajstvo, pjesme i molitve, “vode prema očitovanju njihove vjere u Krista i budu usmjereni jedino prema proslavi Gospodina”, te da budu daleko od oblika takmičenja.

     Euharistijske se procesije redovito zaključuju blagoslovom s Presvetim sakramentom. U posebnome slučaju tijelovske procesije blagoslov čini svečani završetak čitavoga slavlja: umjesto uobičajenoga svećeničkog blagoslova, podjeljuje se blagoslov s Presvetim sakramentom.

     Važno je da vjernici shvate da blagoslov s Presvetim nije oblik zasebne euharistijske pobožnosti, već da je zaključni trenutak bogoslužnoga susreta koji je, prema potrebi, produžen. Stoga liturgijska odredba izbjegava “izlaganje samo radi davanja blagoslova”.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA

DIREKTORIJ O PUČKOJ POBOŽNOSTI I LITURGIJI

( svi navodi i usporedbe su iz RITUALE ROMANUM – RIMSKI OBREDNIK, De sacra communione et de cultu mysterii eucharistici extra Missam, Editio Typica, Typis Polyglottis Vaticanis 1973.)