Danas je sv. Martin. Naša Crkva obilježava spomendan ovog Tourskog biskupa. O njemu se u našoj tradiciji dosta zna i ja ovdje neću puno o svečevu životu već bih progovorio o „cirkusu“ koji se ponavlja iz godine u godinu, a od naših učenih teoloških glava nikada ni riječi o tome.

Dakle, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća moja generacija pohađala je vjeronauk u crkvi, tada ga nije bilo u školama. Nama ga je predavala časna sestra, naša Milosrdna sestra sv. Križa iz Đakova. Bili smo natiskani po dva tri razreda u sakristiji (u to je vrijeme u razredu bilo po tridesetak učenika, a ne kao danas osam ili četrnaest – nisu svi ni išli na vjeronauk, nije bilo pozerstva već su išli oni čiji su roditelji to htjeli iz vjerskih razloga).

Od nastavnih pomagala imali smo neku staru prijenosnu trošnu ploču i krede. Časna je bila zagledana u Krista i tako nam je sva predavanja i nauk prenosila, a ne kao danas gdje katehistice i vjeroučiteljice sa po tri centimetra dugim noktima i odjevene kao da idu na plesni tečaj nekoga trebaju nečemu poučiti i uputiti ili kao neki vjeroučitelji „novog doba“ koji po internetu izigravaju gurue i imaju pametovati ama baš o svemu.

(Naravno, ima čestitih katehistica i vjeroučitelja koji su predani svom poslanju i zadaći, koji mole za svoje vjeroučenike i koji vjeronauk ne shvaćaju samo kao „posao“ koji idu odraditi – na njih se ovo, svakako ne odnosi.)

Ovaj poduži uvod sam učinio iz razloga što hoću kazati da nas je ta časna poučila o svim temeljima vjere koje nas prate kroz život.

Između ostalog časna nas je poučila o svetim sakramentima, što su, kada se i kako primaju/udjeljuju, o svećenicima, redovima i staležima te kako se kojeg svećenika oslovljava/naziva i zašto.

Krštenje ili krst je sakrament ustanovljen od Isusa Krista, a njime se čovjek u kupelji krsne vode božanskom milošću čisti ili oslobađa od grijeha, najprije istočnoga, a također i svih počinjenih osobno, te duhovno preporađa na novi život u Kristu, suobličuje se Kristu i postaje članom Božjega naroda ili Crkve (usp. kan. krštenje849). O važnosti krštenja za spasenje ljudi Krist je kazao: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se’’ (Mk 16,16); a isto tako: “Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’’ (Iv 3,5). A tko nije primio krštenja ne može pristupiti ni ostalim sakramentima: potvrdi, presvetoj euharistiji, pokori, bolesničkom pomazanju, svetom redu i ženidbi.

Krštenje utiskuje krštenoj osobi neizbrisivi biljeg ili karakter i stoga, jednom valjano primljeno, ne ponavlja se (kan. 845, § 1), a pripadnost Kristu i Crkvi više se ne može poništiti ili potpuno izgubiti, makar krštenik ne bio kasnije odgajan u vjeri, ili ne ispunjavao vjerskih obveza, ili se izričito odrekao vjere.

Dakle jasno je svima da se samo ljudi krste i zašto.

Redoviti djelitelj sakramenta krštenja ili krstitelj je biskup, prezbiter i đakon (kan. 861, § 1).

I još jednom ću se referirati na moju časnu; poučila nas je kako ćemo nazivati određene svećenike i službe u našoj Crkvi.

Tako dakle za kardinala velimo „uzoriti“.

Ja kao običan mali vjernik ne mogu shvatiti sav ovaj cirkus u našem narodu i Crkvi.

Iz  godine u godinu na današnji dan, spomendan sv. Martina biskupa, diljem zemlje, a osobito u vinogradarskim krajevima, odvija se cirkusko maškaranje i poganština.

Nekakvi likovi se obuku u biskupske halje i pazite: krste vino?!

Da, da; znam, znam; zatucan sam, fundamentalist sam, nemam osjećaj za folklor…

Stvari su jasne da jasnije ne mogu biti.

Krste se jedino ljudi. I točka.

Kada vidim kardinala ja ga zovem uzoriti. Uzoriti – za moj život i vjeru. I točka.

Zašto se ponašamo kao pogani?

Zašto sami svoju vjeru izopačujemo.

Hm, pada mi na pamet jedna misao; zamislite si da svoju vjeru živimo, kako bi i trebalo – u dubokom poklonstvu sa strahom Božjim ili da imamo odnos vjernika kakav je u nekim istočnim religijama…. što mislite kako bi se proveli ovi cirkusanti koji ismijavaju sakramente i crkvene dostojanstvenike?!

Ha, što mislite? Porazmislite o tome. Porazmislite i o činjenici kako se mi to odnosimo prema svojoj vjeri, a i tradiciji. U što se to pretvaramo?!

Zar da mi UZORITI bude neki lokalni pijanac koji se kreveljeći izruguje sakrementu koje nam je ostavio i ustanovio sam Gospodin Isus Krist.

„Ah, ti pretjeruješ, ljudi se samo zabavljaju.“

Ništa ja ne pretjerujem. Ja ljubim svoga Boga i svoju Crkvu. Boli me kada se izruguju sakramenti, svećenici i drugi crkveni dostojanstvenici – kada se izruguje mojoj vjeri.

Zašto se izruguje Crkvom, sakramentima i svećenicima?

Zašto ne nađete sebi nešto drugo u čemu ćete se kreveljiti?

„Pa i mi smo katolici, što ti sebi umišljaš, da si veći vjernik od Pape?“

Baš tako kako mnogi vele; i mi smo katolici. Da, katolici folkloraši i pozeri koji sliku o našem Abbi imaju na nekoj prvopričesničkoj razini osmogodišnjeg djeteta pa se s tom i takvom spoznajom vode i nose  kroz život, a odrasli su ljudi…

Bolje se uhvatite u neko kolo oko vinskih čokota; dovedite tamburaše, sopilaše, gajdaše i guslare pa udrite po mladom vinu dok se ne poizvrćete po jarcima i strnjacima.

A sakramente i svećenike ostavite gdje im je i mjesto i ne izrugujte se više.

Na koncu, kada prođe sav taj folklor i kreveljenje, kada prođe mamurluk i kada dođete k sebi; opet će vam trebati neki PRAVI svećenik i jedan drugi sakrament, sakrament pomirenja….

No, za taj sakrament potrebno je srce raskajano i ponizno.

Želim vam svima mir i dobro, Božji blagoslov+

Živio Isus u našim srcima!

Tekst: Miroslav Baotić

Foto: Ivica Galović, PIXSELL

– DODATAK:

Večeras nakon sv. mise (na sami blagdan sv. Martina) svećenik mi je u kratkom razgovoru skrenuo pozornost na jednu činjenicu koju nisam napisao u ovom tekstu.

Dakle, ova tradicija je krenula iz naše Crkve. Radi seo tome da se o spomendanu sv. Martina BLAGOSLIVLJALO vino kako bi što bolje dozrijevalo i na koncu bilo što bolje.

Blagoslivljamo hranu, piće, osobe, događaje – to je  sve u redu.

No, radi se o BLAGOSLOVU, a ne o KRŠTENJU.

Naša je tradicija jako bogata i valja je čuvati, no valja ju čuvati na pravi način. I dalje smatram da je neprimjereno da netko bude obučen kao svećenik sa štolom oko vrata, biskupskom ili kardinalskom mitrom ide okolo i čini cirkus ismijavajući na taj način svećeničku službu i nazivajući nešto sakramentom što to nije i ne može biti.

U današnjem vremenu posebice kada imamo tolike naše vjernike koji su se udaljili od Crkve, a sekularni mediji kao da se natječu koji će više oblatiti svećenike, časne sestre i cijelu Crkvu.

I završio bih pitanjem:

što može pomisliti običan mali čovjek, tradicionalni vjernik kada vidi naslov u novinama ili na nekom portalu:

“Biskup krstio vino”

….uz to još vidi i fotografije gdje je netko obučen poput njegova biskupa ili kardinala s mitrom i štapom, oko njega ljudi obučeni u misnice sa štolama….?!

– Pogledajte i sami: