Jednoga dana u ljekarnu je ušla sirotica s malom bebom u naručju. Prepješačila je jako veliku udaljenost od svoga malog sela do centra otoka. Nije imala novaca. Molila je za pomoć. Imala je jedino suhih smokava i ponudila ih ljekarnici kao zamjenu za jednu dudu koju bi stavila na bočicu za bebu.

Kako živimo u vremenu iskrivljenih vrijednosti ništa više nikoga ne čudi. Sinovi i unuci partizana vođeni svojim bezbožnim svjetonazorima žele nam nametati svoje životne stavove koji su kršćanima i istinskim domoljubima strani i neprihvatljivi.

Tako nam svojim Agendama žele trovati djecu od vrtićke pa preko školske dobi. Puna su im usta neke nove pravednosti. No, ta pravednost nije ništa drugo nego moralna ispraznost i nije ništa novo jer su je gajili i provodili njihovi očevi i djedovi za vrijeme drugog svjetskog rata.

Na jednom našem jadranskom otoku i dan danas njeguje se lik i djelo najvećeg zločinca nad hrvatskim narodom, Jože Broza. Okupe se tako srednjovječni muževi pred ogromnom slikom komunističkog diktatora pa mu pjevaju pjesme, zaklinju se u bratstvo i jedinstvo i tekovine NOB-e, te se kunu u sotonistički pentagram – „crvenu zvezdu petokraku“?!

Ljuti su to protivnici svega kršćanskog, uvijek ljuti na „popove“ i svaki vjerski laički aktivizam, a riječ HRVATSKA – zabranjena je za izgovaranje jer to su sve sami JUGOSLAVENI (a u stvari – Hrvati porijeklom – bilo bi smiješno da nije tragično). No uvijek, u duhu nove pravednosti, imaju neke svoje priče o moralu; takva jedna priča je i ova o DUDI I PARTIZANSKOJ PRAVEDNOSTI – što je najgore od svega, istinita je i govori o iskrivljenosti ljudskih vrjednota i ne moralnosti.

Dakle priča ide ovako;

Za vrijeme drugog svjetskog rata na jednom našem otoku postojala je jedna jedina ljekarna. Diktatura proleterijata – tadašnja pravednost – imala je uvid i kontrolu nad svime.

I ono malo lijekova i medicinskog materijala bilo je dozvoljeno davati i prodavati jedino i isključivo partizanima i članovima komunističke partije. Oni koji to nisu bili, a bilo ih je takvih – za njih nije bilo mjesta ni da budu u redu za čekanje – pa taman im to značilo i za život (divne li pravednosti i tolerancije).

Ljekarnica je svakoga dana morala podnositi izvješće drugu Savi koji je bio upravitelj tog mjesta i otoka i idejno politička veličina, „drug politički“ koga se za sve moralo pitati. I sama ljekarnica je bila mlada skojevka i indoktrinirana u drugarsku pravednost.

Jednoga dana u ljekarnu je ušla sirotica s malom bebom u naručju. Prepješačila je jako veliku udaljenost od svoga malog sela do centra otoka. Nije imala novaca. Molila je za pomoć. Imala je jedino suhih smokava i ponudila ih ljekarnici kao zamjenu za jednu dudu koju bi stavila na bočicu za bebu.

Ljekarnica ju je bez puno razmišljanja istjerala na ulicu: „Ne dolazi u obzir. Kad bi imala novaca prodala bih ti je, ovako ne. Ne možeš me podmititi s to malo smokava. Što bi drug Sava mislio tada o meni.“

Ljekarnica je morala sve predočiti drugu Savi i jedino je važno bilo što on misli i da bude zadovoljan. To što je jedan tek rođeni mali život i samo njegovo zdravlje tim drskim činom dovedeno u pitanje – nema veze – ionako nisu bili pripadnici NOV-e (nisu majka i djetešce bili pripadnici nikoga i ničega već samo majka i beba, stvorenja Božja, koja su molila za pomoć tadašnje moćnike).

I to Vam je ta priča.

Ništa čudno od partizana, reći će mnogi. Takvih je priča koliko hoćeš. No, ovu priču ipak nešto izdvaja od drugih. To je činjenica da ta ljekarnica, danas jedna jako stara žena, tu priču priča svojoj unučadi i praunučadi pod motom partizanske pravednosti. Po njenom ideološkom zastranjenju bit i poruka ove priče ispričane djeci je: JESTE LI VIDJELI KAKO SMO MI PARTIZANI BILI ČESTITI, ODANI I NADASVE MORALNI – „nisam se dala zbuniti sa svoga puta pravednosti i odanosti, nisam htjela prevariti drugove da im prešutim jednu dudicu; već sam ostala vjerna i odana načelima i zapovijedima KPJ-e“?!

Da, takvih i puno, puno gorih priča je jako puno. A imamo ih prigodu i dan danas doživljavati. To se događa kada čovjek u svom životu nema Boga, kada ne živi po Božjim zakonima već se ravna po ljudskoj pameti ovoga svijeta.

Komunisti su vladali držeći ljude u strahu. Tako bi htjeli i danas ovi cirkusanti kukurikani. Njihovo licemjerno izvrtanje činjenica, bezmoralno podržavanje i zalaganje gnjusoba koje su u Svetom pismu opisane da se gade Bogu Ocu… Želja njih, šačice jada, nasljednika partizanske pravednosti sustavno nameću hrvatskom kršćanskom puku svoje iskrivljenosti. Što je najgore u svemu – uvjereni su da su jako moralni i ispravni kao i ova mlada skojevka drugarica ljekarnica. Posljedica je to okuženosti pentagramom; tko god je nosio i zaklinjao se u pentagram – sotonistički simbol (petokraku) ima i ovakve posljedice poremećaja morala.

Uostalom, nažalost, svaki dan imamo prigodu to vidjeti u teatralnim nastupima vladajućih pjetlova i kokoši naše hrvatske zbilje.

* Duda – varalica za bočicu za male bebe 

Autor: Miroslav Baotić

– tekst je objavljen u kršćansko/domoljubnom časopisu NACIJA 2013. god.