ekskluzivno: šutnja koja boli

Ljubaznošću autora ovog teksta prvi objavljuijemo:

Medijske zmije beskrupulozno lažu

Zar je moguće šutjeti? Na nepravdu? Kako šutjeti? Ne bole ugrizi zmije. Ne boli nepravda. Ne boli progon. To je jedno od obećanja Kristovih. Boli šutnja.

Kaže knjiga Propovjednikova 1,9-10: “Što je bilo, opet će biti, što se je dogodilo, opet će se dogoditi i ništa novo nema pod suncem. Kad bi što bilo, o čem bi se reklo: “Evo, nešto novo!”, to je već bilo u vremena, što su za nama.”

Bilo je tako u vrijeme dok je Isus Krist hodao zemljom, tako je i sada.

– Raspni ga! Raspni! – viče rulja.

– Zašto? – čuje se tu i tamo neki glas.

– Kako zašto? Pratiš li ti medije? – okreće se rulja.

Ovih dana smo bili svjedoci zmijskog napada na jednog svećenika. Katoličkog.  Kristovog. Svjedoci smo napada na Crkvu. Katoličku. Kristovu.

– Kriv je! – viče rulja.

– Raspni! – viču mediji.

– Sramota!!! – viču oni kojima Crkva služi kao servis.

– Što se dogodilo? – šapću neki.

– Možda je nevin? – šute oni koje zanima Istina.

A zmija? Zmija udara snažno i iznenada. Žrtva može biti samo paralizirana od njenog otrova. No, zmija napada kratko. I tada zmija bježi. Jer je zmija.

Zmija mrzi Isusa Krista. Zmija mrzi one koji pripadaju Njemu.  Zato što joj On satire glavu. On je Istina i zato zmija bježi.

– Svećenik odbio pričestiti dijete s posebnim potrebama!!! – sikće zmija.

– Raspni! – sikće rulja.

Oni koji su Isusovi šute. I ta šutnja boli. Toliko ta šutnja boli da je neizdrživa. Zar je moguće da će kamenje progovoriti? Zar je moguće šutjeti? Na nepravdu? Kako šutjeti? Ne bole ugrizi zmije. Ne boli nepravda. Ne boli progon. To je jedno od obećanja Kristovih. Boli šutnja.

U strahu za vlastiti život apostoli se razbježali. Rulja traži koga će još razapeti.

– Što je bilo, opet će biti, što se je dogodilo, opet će se dogoditi i ništa novo nema pod suncem. – progovara Propovjednik.

– Ti nećeš šutjeti. Ne smiješ. – čujem glas.

– Što ti je? – pita me žena.

– Onaj svećenik mi je u glavi. Nevin je. – odgovaram.

***

Koliko god sam pokušavao složiti priču što li se to dogodilo nisam uspijevao. Jedino što sam razabirao su novinski naslovi u kojima se tvrdi da župnik nije htio pričestiti dijete s downovim sindromom i da je pravda ipak pobijedila. U tim člancima su se svom silinom obrušili na jednog svećenika koji je, eto, odbio pričestiti jedno dijete. Naravno, čim se spomene dijete s downovim sindromom u čovjeku se automatski pojavi zaštitnički poriv koji čovjeka tjera da ga zaštiti od tog “zlog” svećenika. Odjednom se najobičnija krvožedna rulja digla na jednog Kristovog slugu kako bi ga linčovala.

– Sram ga bilo! To nije svećenik! – viču čak i neki “vjernici”.

No, meni je to sve skupa sumnjivo. Ja ne vjerujem sotoni. Ne vjerujem niti onim medijima koji su sotonski. To su najobičnije zmije koje napadaju brzo, snažno i neočekivano. Ako ćemo pravo, tim medijskim zmijama nije stalo do djece s downovim sindromom. Ne samo da im nije stalo nego ti isti sotonski mediji zagovaraju ubojstvo djece s downovim sindromom u utrobi majke. One majke koje su ipak rodile djecu s downovim sindromom za te medijske zmije nisu normalne. I zato kada vidim da netko od tih zmija tolikom silinom napada nekoga automatski znam da se radi o nevinom čovjeku.

– Znaš da se radi o mogućem kandidatu za sveca. – kaže moj velečasni Stjepan.

 

S obzirom da bi moj Domagoj ove godine imao jedanaest godina osjećam se slobodan svim onima koji su duhovno razvaljeni objasniti neke stvari. Moj sin Domagoj se 22. 7. 2007. ugasio pri budnom stanju. Tada je imao godinu i tri dana. Nije bio bolestan, nije plakao, nije imao osip, nije imao temperaturu nego je jednostavno njegov duh iz čistog mira napustio tijelo. Mislim da nitko od vjernika neće dovoditi u pitanje da je moj Domagoj svet. Dijete je kršteno i nije moglo počiniti grijeh. Ne očekujem da će ga netko od strane službenih predstavnika Crkve ići proglašavati svetim, ali kod male djece se i ne dovodi u pitanje njihova svetost. I nećete vjerovati, moj Domagoj nije bio pričešćen! 

Sad bi oni koji su duhovno potpuno razvaljeni mogli reći: “Pa, kako je svet, a nije pričešćen?”. E vidite, Sveta Pričest nije uvjet spasenja niti je uvjet svetosti. Ljudi se pričešćuju onoga trenutka kada su spremni za Svetu Pričest. Birokrati unutar Katoličke Crkve su odredili da je netko spreman za Svetu Pričest u trećem razredu osnovne škole.  Valjda su tako odredili zato što se očekuje da u toj dobi djeca znaju voziti bicikl koji će dobiti kao poklon.

No, Sveti Pavao Apostol u Prvoj poslanici Korinćanima 11,28-29 daje jedno ozbiljno upozorenje: “Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža, jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo.”

Dakle, je li bolje pričestiti se i pri tome jesti svoju osudu ako ne razabirem Tijela ili se ne pričestiti? Neka svaki roditelj odgovori na to pitanje kad već birokrate unutar Katoličke Crkve nije briga. Jesam li spreman da moje dijete jede i pije svoju osudu ako nije u stanju razabrati Tijelo ili želim zadovoljiti očekivanje sela? Znam, znam, mnogima je to dio folklora, ali, Riječ Božja jasno daje upozorenje. Upravo iz tog razloga nisam siguran hoću li dozvoliti da moja djeca budu pričešćena u trećem osnovne. Velika je to roditeljska briga jednog vjernika. Bolje je da mi dijete ne bude pričešćeno nego da svoju osudu jede i pije ako ne razabire Tijelo.

Da budemo skroz na čisto, vjerujem da neki ljudi, neovisno o njihovim godinama, do kraja svoga zemaljskog života nisu spremni primiti Pričest zato što nisu u stanju razabirati Tijelo. Da ne bi netko mislio da sudim, isto tako vjerujem da tim ljudima to nije smetnja da budu sveti, a samim time spašeni. Sam često kroz suze molim prije Svete Pričesti da mi ta Pričest ne bude na sud nego na spasenje i da mi Bog udijeli milost da Ga razabirem.  Jer osudu svoju jede i pije tko ne razabire Tijela!

Zašto sam ovo sve skupa ispričao? Pa, zato što su mnogi “vjernici”, a pogotovo nevjernici skočili na tog “zlog” svećenika koji, eto, uskraćuje jednom djetetu Pričest kao da mu je time uskratio spasenje?! Što je najgore, mnogi su graknuli na svećenika bez ikakve provjere. No, na video snimci jasno vidimo da medijske zmije beskrupulozno lažu. Velečasni Alojzije Asić, župnik župe Gradišta nije odbio pričestiti jedno dijete. Umjesto toga vidimo kako to isto dijete odbija primiti Svetu Pričest.

I sad se postavlja pitanje: “Zašto se djetetu koje odbija primiti Svetu Pričest nameće da ono mora primiti nešto što ne želi?”.

Tko je taj koji nekome na silu želi nešto nametnuti? Osim toga, kako se ti “dušebrižnici” ne brinu razabire li to dijete Tijelo i je li spremno primiti Svetu Pričest? Ja osobno da sam župnik ni u kojem slučaju ne bih se usudio pričestiti neko dijete za koje nisam siguran da razabire Tijelo. Ne zato što nekoga ne volim nego naprotiv, iz ljubavi.

Birokrati unutar Katoličke Crkve nemaju s time problema. Oni su odredili da to bude bez ikakave provjere u trećem osnovne. Jedini uvjet je da se prođu određene “kateheze”.

Ne sudim ovdje niti majku jer ima moje poštovanje kao majka petero djece. Čim žena rodi petero djece, ima moje veliko poštovanje i tu nema spora. No, mislim da su stvari otišle predaleko i da je u najboljoj namjeri da svome djetetu omogući, ono što ona misli da je najbolje, zapravo jako pogriješila. U ovome slučaju majka se postavila iznad autoriteta koji svaki župnik ima u svojoj župi kao upravitelj.

Meni se moj župnik ne mora sviđati, ne moram se slagati s njime, može biti svakakav, ali to je moj župnik! Ja nikome ne dozvoljavam da govori loše o mome župniku. Ja drugog župnika nemam. To je kao da mi netko želi reći nešto protiv moga vlastitog oca. Ne može. Ne ide. Ako ti se ne sviđa župnik, moli za njega. Bog čuda čini. Jel’ može biti bolji? Naravno, no, mogu i ja biti bolji, zar ne?

Sveti Pavao Apostol u istoj onoj Prvoj poslanici Korinćanima upozorava kršćane koji žele pravdu tražiti kod nevjernika. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima 6,1-8 jasno kaže: “Usuđuje li se tko od vas, koji ima tužbu na drugoga, ići na sud nepravednima, a ne svetima? Ne znate li, da će sveti suditi svijetu? I ako ćete vi suditi svijetu, nijeste li vrijedni suditi najneznatnijim stvarima? Ne znate li, da ćemo anđelima suditi, a kamoli više svjetovnim stvarima? Ako dakle imate tužbe za svjetovne stvari, uzmite za suce one, koji su neznatni u crkvi! Na sramotu vašu govorim. Zar nema među vama nijednoga mudra, koji može rasuditi među braćom svojom? Nego se brat s bratom sudi, i to pred nevjernicima! I to je već svakako prekršaj u vas, što imate tužbe među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto radije ne pregorite štetu? Nego vi činite nepravdu i štetu, i to braći!”

I što se dogodi? Majka u želji da istjera “pravdu” ide tražiti pomoć od onih koji mrze Isusa Krista, Katoličku Crkvu, nju kao majku petero djece, a pogotovo njenog Adama?! Majka koja traži pravdu traži pomoć od onih koji služe ocu laži?!

Ponavljam, ne sudim majku jer vjerujem da je htjela najbolje svome djetetu i da je mislila da su njeni postupci opravdani. Kao roditelj mogu razumjeti da želi na svaki mogući način zaštiti svoje dijete. No, mislim da je krivo procijenila tko joj je u ovom slučaju prijatelj, a tko neprijatelj. Osim toga, mislim da ovo svima može biti na neki način opomena što se dogodi kada se obratimo za pomoć neprijateljima.

Ako je točna informacija koju sam pročitao u Glasu Slavonije da se majka pričestila polovicom Hostije koja je bila namijenjena njenom sinu, onda imamo dodatni problem. Pa, što se ljudi događa? Zar ćemo ubuduće uvesti švedski stol u Crkvu i neka svatko sebi uzme koliko želi. Ponesi za susjeda koji nije mogao doći?! Osim toga, kako je takva Pričest nevaljana, da ne kažem nedozvoljena, potrebno je i za to se pokajati i Bog će oprostiti. Nemojmo se igrati s Tijelom!

Dodatno me rastužila činjenica da je dovoljno da neki medij, a koji služi đavlu, kaže bilo kakvu laž o nekom svećeniku i da “svi” ili skoro svi vjeruju da je svećenik automatski kriv. Nema suđenja. Nema provjere informacija. Čim si svećenik, automatski si kriv?!

Ono što tjera suze na oči je da se tom progonu svećenika pridruže čak i  neki svećenici koji kao da su jedva dočekali priliku da se bace kamenjem na svoga brata. Takav koji se brzopleto bacio kamenom na velečasnog Alojzija Asića je i svećenik Mario Matković koji je putem facebooka doživio odobravanje upravo onih medija koji njega kao svećenika ne mogu smisliti. Slava koju daje svijet nije slava nego propast. Jao onome koga svijet slavi. Kao da nikada nije čuo Gospodina Isusa Krista koji u Luki 6,26 kaže: Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.”

Nadležni nadbiskup Hranić je isto tako brzopleto naletio na medijsku minu i oprao ruke od svoga djeteta. Spominjao je nešto o starim granama koje se ne daju lomiti. E, biskupe, biskupe, te stare grane su Kristove grane i jest, ne daju se savijati, ali niti lomiti.

Jutarnji, Večernji, 24 sata,… sve medij do medija, sve se nadmeću tko će više udariti Kristovog slugu. Nadmeću se naslovima: “Hrvatska obranila dječaka Adama od svećenika…”, “Pravda je pobijedila: Svećenik protjeran iz župe u Gradištu”… sve gadost do gadosti… sve mediji kojima je zajedničko da mrze i Boga i narod ma koliko se pretvarali i glumili. Jedva su dočekali. No, zmija udara brzo, snažno, iznenada, ali kratko.

Čak se i HRT priključuje progonu. I oni lažu da je svećenik odbio pričestiti jednog dječaka. Na svoje dolazi i pučka pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Tako na portalu HRT-a čitamo sljedeće: “U Povodu slučaja u Gradištu u kojemu je svećenik odbio pričestiti dijete s Downovim sindromom s ostalom djecom, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak upozorila je nadbiskupije na izravno kršenje temeljnih ljudskih prava djece i njihovu diskriminaciju na osnovi invaliditeta.

Slonjšak je izdala upozorenje zbog postupka župnika u Gradištu s obrazloženjem da je riječ o povredi dostojanstva te ponižavajućem i uvredljivom postupanju koje je sa stajališta Zakona o suzbijanju diskriminacije i Konvencije o pravima osoba s invaliditetom nedopustivo.

Ovim poniženjem i uvredom povrijeđena su ne samo djeca pričesnici i njihove obitelji već i župljani Gradišta pokraj Županje, ističe u priopćenju pravobraniteljica Slonjšak.”

Ma, nemoj! Ta ista pravobraniteljica se nije sjetila izdati priopćenje nekoj od medijskih kuća koje zagovaraju ubojstvo djece u utrobi majke. Ta pravobraniteljica Slonjšak se nije sjetila izdati upozorenje ginekolozima koji trudnice tjeraju na obavezni kombinirani test kojim se utvrđuje statistička mogućnost da bi im dijete moglo imati downov sindrom?! Taj kombinirani test koji se sprovodi u Hrvatskoj kako bi majke mogle na vrijeme ubiti djecu s downovim sindromom, čini se, ne smeta pučku pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom? Osim toga, otkuda jednoj pravobraniteljici uopće obraz da se petlja u interne crkvene stvari? Koji bezobrazluk.

Crkva na sve to šuti. Šuti. Toliko šuti da je neizdrživo. Đakovačko-osječka nadbiskupija izdaje nekakvo priopćenje koje ništa ne govori. Valjda ni oni koji su ga sastavljali ne znaju što su rekli.

– Raspni ga! – krvožedna je rulja.

***

– Hej, kakav je onaj župnik u Gradištu? – zovem prijatelja iz Županje.

– On ti je jako duhovan svećenik. Malo je tvrd u nekim stavovima, ali jako se daje za svoju župu. Pravi svećenik. Meni je udijelio bolesničko pomazanje. – započinje moj prijatelj.

– Jel’ imaš kakav broj da čujem njegovu verziju što se to dogodilo? Samo da čujem iz njegovih usta. Ne znam što se događa, ali ne prestajem razmišljati o njemu. Velika nepravda mu je učinjena. – govorim.

 

Cijelu srijedu pokušavam dobiti župnika Alojzija Asića na telefon. Ne javlja se nitko. Jasno mi je. Vjerojatno zovu vukovi i hijene non stop. Odjednom se javlja glas. Započinjem razgovor polako, oprezno, kao da prilazim biću od stakla. Ne želim dodatno unijeti neki nemir u to ranjeno srce Kristovog sluge.

– Hvaljen Isus! Ja sam Elvis Duspara. Već tri dana mi vas Gospodin stavlja u srce. Nekako sam siguran da ste nevini. Smatram da je ovo što se vama događa napad na Isusa Krista, na Crkvu, na Euharistiju… Zanima me što se dogodilo. – započinjem telefonski razgovor.

– Dva tjedna prije pričesti sam želio djeci ublažiti tremu i uzeo sam neposvećene hostije. Želio sam na taj način ih pripremiti. U jednom trenutku dolazim do tog djeteta, ali dijete ne želi otvoriti usta. Samo vrti glavom i govori “Ne! … muka… ne!”. Pored njega je bio njegov brat koji mu kaže: “Adame, ajde otvori usta da primiš pričest. Zvat ću mamu, otvori usta”. Kada je dijete otvorilo usta dao sam mu tu neposvećenu hostiju. Nadao sam se da će dijete na taj način osjetiti da to nije ništa strašno. No, dijete je tog trenutka rukom izvadilo hostiju i bacilo je na pod. – započinje župnik Alojzije Asić priču.

– Dugo sam razmišljao što dalje činiti. Što ako se tako nešto dogodi na Prvoj Pričesti? I u najboljoj namjeri i želji sam donio odluku da ću iza prvopričesnika staviti jednu klupu na kojoj će dijete sjediti s roditeljima. Na taj način sam želio zaštititi dijete i roditelje, a ujedno omogućiti djetetu da se osjeća sigurno. Ako se kojim slučajem i dogodi da dijete ne želi primiti Pričest, tada to neće biti vidljivo u crkvi i na taj način spriječiti neugodnost prema roditeljima i djetetu. Kada sam to rekao majci ona je zahtijevala da njeno dijete ipak bude s ostalom djecom. Nakon toga je zvala nadbiskupiju i medije. Pod pritiskom koji se stvorio, dijete sam ipak stavio s ostalom djecom. Ali, kada sam ga htio pričestiti dijete je odbijalo primiti Pričest. U tom trenutku nisam znao što dalje raditi. Čuo sam da je netko rekao “Stavi mu u ruku” i ja sam stavio Hostiju u ruku, a poslije toga ne znam dalje što se događalo. – nastavlja župnik Alojzije Asić.

– Tu ste pogriješili… – ote se meni.

– Uhvatila me panika što raditi. Samo sam želio da se to već jednom riješi. – govori župnik, a ja ga razumijem.

– Glavu gore, radujte se i kličite kad svako zlo slažu protiv vas… – na glas govorim Isusove riječi.

– Znaš kako se osjećam? Kao kada su Isusa svukli do gola. Eto, tako se osjećam. – nastavlja dalje vidno potresen župnik Alojzije Asić.

– Recite mi je li istina da vas je nadbiskup smijenio s obzirom da ste najavili da odlazite iz župe. – pitam ja.

– Ma, ja idem u mirovinu. Već sam ranije najavljivao da odlazim u mirovinu. Čak sam htio otići mnogo prije, ali su mi iz Nadbiskupije rekli da onda Gradište neće dobiti novog župnika nego će biti filijala. Na taj način su me pridobili da ostanem. – nekako sjetno reče župnik.

– Je li vas kontaktirao onaj svećenik Mario Matković koji vam je poručivao preko facebooka poruke da se pokajete. – pitam ja.

– Ma, kakvi. Nije me zvao. – kaže župnik.

– A znao je uzeti kamenje i zajedno s ruljim kamenovati brata?! Nego, jel’ vas kontaktirao biskup Hranić? Da vam dadne riječi podrške… – pitam ja kao da ne znam odgovor.

– Šutnja. Samo je šutnja. I ta šutnja je ono što boli. – govori župnik.

 

E, ta šutnja i jest ono što boli. Dok sam završavao ovaj tekst, polako se otkriva i druga strana priče.  Ovdje svakako moram i trebam pohvaliti Nikolinu Nakić koja je, koliko je meni poznato, prva javno reagirala i na taj način stala u obranu jednog svećenika. Isto tako pohvaljujem i Simonu G. Mijoković. Ako ima još tko neka mi oprosti što ga nisam spomenuo.

A ostali, ostali neka padnu na koljena i neka izmole makar jedan Oče naš, ali ne za svećenika kojemu je Isus obećao progon, nego za sebe.

Možda jednom dočekamo dan kada će nadležni biskup pokazati ljubav prema svome djetetu tako što će stati u njegovu obranu. Makar onakvu ljubav koju zna pokazati arapskim vojnicima koji nadiru u Europu. Ili, možda dočekamo novi facebook status u kome se svećenik Mario Matković obraća svome bratu u Kristu riječima: “Dragi brate u Kristu, nakon što sam shvatio da se kleči samo pred Bogom, a ne pred ljudima, gorko se kajem što sam te zasuo kamenjem i što sam više vjerovao Zmiji nego svome kolegi i bratu u Kristu. Zato te molim da mi oprostiš.”

Možda jednom kada, umjesto crvenkapica koje je pojeo vuk, Crkvu budu vodili pastiri  koji brinu o svom stadu budemo vidjeli i obranu “starog drveta koje se ne da savijati”. Jer to “staro drvo” je Kristovo drvo.

 

Tekst: Elvis Duspara