Gospodin je rekao:
„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan.“ (Mt 18, 6-7)
Svjedoci smo mnogih situacija gdje si za pravo uzimaju razno razni neznabošci, ateisti, agnostici i neokomunisti da nam tumače Riječ Božju. I ne samo to, nastoje nas naučavati što je naša vjera, što Papa misli kad nešto kaže i kako bismo se mi trebali ponašati ako se želimo zvati kršćanima. Sve to, onima koji Isusa nose u svom srcu i molitvom imaju izravan, osoban odnos s Njim, može biti samo smiješno. Ali ima one braće koji nisu čvrsti u vjeri iz ovih ili onih razloga. Njih mogu poljuljati događaji kojih je ne mali broj, nažalost.
Evo nekoliko primjera; jedan naš jako poznati gradonačelnik, uhvaćen u laži, križa se i zaziva Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga u svrhu demantiranja svoje gluposti kićenja slikom zločinca i progonitelja Crkve i Hrvata. Ljudi komentiraju; eto kakvi su ti kršćani – lažu i križaju se. Veliki broj pjevača i glumaca javno se voli „okitit“ epitetom „velikog vjernika“ – „Hrvata – katolika“, ali će spremno i agresivno podržavati one stvari koje su po Božjem nauku odvratne i ne prihvatljive. Obijesni svećenici, koji ne prežu ni pred ukorima svojih poglavara, žive rastrošno u svojoj oholosti gubeći svaki doticaj s onim malenima kojima su poslani da budu utjeha i pomoć. Njih se isto tako najlakše prepoznaje po njihovim plodovima. Tim i takvim (većinom liberalnim teolozima) najviše smetaju obnove u Duhu Svetom gdje se narod obraća, doživljava oslobođenja i ozdravljenja u Ime Isusovo. Njima su draži skupi auti, mobiteli, „svesrdna pomoć“ širem krugu svojih obitelji od klanjanja pred Presvetim, od životnih ispovijedi, molitvi otklinjanja… To su oni koji su zaboravili na zavjete koje su dali, osobito na zavjet SIROMAŠTVA.
Tu smo i mi laici. Vjernici koji redovito nedjeljom idu na misu, „obavljaju prve petke“, članovi su nekih molitvenih zajednica, zborova i kršćanskih udruženja, koji se redovito pričešćuju, a u isto vrijeme psuju, kradu, ne isplaćuju radnicima plaće, varaju, ogovaraju, bave se yogom, reikijem, odlaze po pomoć raznim vidovnjacima, gledaju u grah, karte i kavu… Tu su i oni koji bi stalno poučavali druge, a ne znaju se ni prekrižiti kako treba. Tiskovine su pune naslova: „Ponovno pred oltar“ ili „Treći puta pred oltar“?! Ne znam na što misle, no pred oltar se ide samo jednom u životu. Nije li sve to sablazan?!
VJERA SE NE OBAVLJA – VJERA SE ŽIVI!
Kako god bilo i koliko god nas sablažnjavali, progonili, ismijavali, (danas sutra tukli i ubijali); KRISTA NAM NE MOGU ODUZETI IZ NAŠIH SRDACA.
„Bit ćemo junaci, hrabri i radišni! Nećemo se bojati ni plašiti, jer će Gospodin, Bog, naš Bog, biti s nama! Neće nas napustiti niti ostaviti dok ne svršimo sav posao za službu oko Gospodnjega Doma.“ (1 Ljet 28,20b)
Naš se narod uljuljao u tradicijski folklor katoličanstva. Obavlja se ovo, obavlja se ono, u crkvu se ide da se ide, da se bude viđeno ili pokaže novo odijelo, prve pričesti i krizme su samo prigode za dobivanje skupocjenih darova (po toj se osnovi i biraju kumovi), vjenčanja postaju parade kiča, gluposti i materijalne sile (to možete vidjeti po malom broju ljudi koji nazoče samom udjeljivanju sakramenta u crkvi, a onda kasnije velikom mnoštvu na domjenku koji se krevelje uz cajke u nekoj sali – dakle ono što je bitno kod većine postaje sporedno, a što je sporedno stavlja se u prvi plan)…
Onoj sestri ili bratu koji se obraća ili koji je tek postao kršćanin, gledajući sve to, može biti jako bolno pa čak i katastrofalno da mu se vjera poljulja. Zašto? Vide da se sve „obavlja“ kao da je riječ o nekom poslu, a Isus je naučavao sasvim nešto drugo. Vjera se ne obavlja već se živi. Nema „pokazivanja“ pred drugima i glume. Biti lažno pobožan kako bi osvojio nečiju naklonost ili se dopao nekome prikazujući se kao vjernik – veliko je zlo, licemjerstvo; lažna pobožnost ili hipokrizija. Valja nam svoju vjeru svjedočiti na svakom koraku, u svakoj prigodi bez straha i zadrški. To ćemo moći ako nauk Isusa Krista doista budemo živjeli – bez kompromisa. Ako uđemo u kompromise bilo koje vrste osuđeni smo samo na jedno – propast. Ostavimo se lažnih pobožnosti i licemjerja. Naša molitva neka bude svakodnevni susret sa živim Bogom, Isusom Kristom koji je naš prijatelj, ma koliko mislili da smo loši i da smo zgriješili. Ta on je zato i došao, zbog nas, da nas otkupi i oslobodi od ropstva grijeha, od osuda, bolesti, ovisnosti, magije…
Dok molimo, čvrstom vjerom zazovimo Ga u svoj život i predajmo mu sve; našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Zamolimo Ga da nas krsti u ognju svoga Duha Svetoga koji neka u nama sažeže sve što nije Bog i što ne dolazi po Presvetom Trojstvu. Da ide ispred nas i put nam pripravi i da nam u svojoj providnosti otvori duhovne oči i uši da dobro vidimo i čujemo što nam poručuje i što je najbolje za nas – i naravno, da nam da snage i odvažnosti da budemo njegovi istinski nasljedovatelji i svjedoci vjere.
„A ti se, Božji čovječe, toga kloni! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zapovijedam pred Bogom koji svemu život daje i pred Kristom Isusom koji pred Poncijom Pilatom posvjedoči lijepo svjedočanstvo: čuvaj Zapovijed, neokaljano i besprijekorno, do Pojavka Gospodina našega Isusa Krista. Njega će u svoje vrijeme pokazati On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost, prebiva u svjetlu nedostupnu, koga nitko od ljudi ne vidje niti ga vidjeti može. Njemu čast i vlast vjekovječna! Amen.“ (1 Tim 6,11-16)