Ja sam vrata ovcama

Fra petar Ljubičić: Može li se poznati na našem životu da poznajemo glas Isusa Krista

Ivica Ursić: Čiji glas slušamo?

 

Četvrta uskrsna nedjelja je nedjelja Dobroga Pastira. Ujedno je to svjetski dan molitve za duhovna zvanja: svećenička i redovnička. Našim dušama trebaju sveti biskupi, svećenici, redovnici i redovnice.

– – –

Nitko od nas ne voli usporedbu s ovcama.
Nitko.
Ako nekome kažeš da je „ovca“ smrtno se uvrijedi.
Ali mnogi ne vole ni tezu da nama treba pastir.
Iako smo „ovce“.
Usporedba ljudi s ovcama za neke danas zvuči arhaično. Demode i pase.
Ali svatko realan i svatko objektivan ne može prijeći preko činjenice da nas se neprestano „muze“, „šiša“, te na koncu i otima i ubija. Na sve moguće načine.

JA SAM VRATA; Ivica Ursić – radio emisija Uvijek nedjeljom

– POSLUŠAJ OVDJE –

Nitko od nas ne voli usporedbu s ovcama.
Nitko.
Ako nekome kažeš da je „ovca“ smrtno se uvrijedi.
Ali mnogi ne vole ni tezu da nama treba pastir.
Iako smo „ovce“.
Usporedba ljudi s ovcama za neke danas zvuči arhaično. Demode i pase.
Ali svatko realan i svatko objektivan ne može prijeći preko činjenice da nas se neprestano „muze“, „šiša“, te na koncu i otima i ubija. Na sve moguće načine.
Ako to dopuštamo onda ne možemo pobjeći od zaključka da mi uistinu jesmo „ovce“. S navodnim znakovima ili bez njih.
Ovce smo kako okrenuli da okrenuli.
Prvo pitanje koje nam se nameće jest: „Što ovce trebaju?“
Prvi i očigledan odgovor je – zaštitu.
Trebaju sigurnost.
Isus kaže (Ivan 10, 1-10) da postoje kradljivci i razbojnici koji uvijek pokušavaju ući u ovčinjak i koji pokušavaju ukrasti, zaklati i pogubiti.
Koji su to kradljivci?
Koji su to predatori?
Medvjedi, vukovi, divlje mačke, zmije…?
Koga ove divlje životinje personificiraju u našem životu?
Bešćutni poslodavci?
Pohlepni financijski mešetari?
Medijski trgovci iluzijama i lažima?
Licemjerni, lažljivi i korumpirani političari?
To su naši medvjedi, vukovi, divlje mačke, zmije…
Ne fali nam predatora. Ima ih u izobilju. Pokušati će oni, na svaki mogući način, prodrijeti u ovčinjak.
Ali ni ovce ne čine situaciju ništa boljom.
Dapače.
Kažu neki da ako dvije ovce zajedno pasu i dođe vuk i zakolje jednu, druga će nastaviti pasti i govoriti će: „Ala brale, koja dobra trava.“
Ma tko to vodi računa što se zbiva s našim bližnjim?
Svatko za se travu pase, zar ne?!
Ne samo što ovce trebaju zaštitu od grabežljivaca, nego one trebaju i zaštitu od sebe samih. Kažu, također, kako su ovce jedne od najglupljih životinja u životinjskom carstvu. Ovce su bića navike. Pasti će istu livadu sve dok livada ne postane prava pustinja. Makar propale one se ne će same maknuti dalje.
Ovce su i životinje loše higijene. Zagađuju zemlju na kojoj pasu sve dok se zemlja ne prepuni parazitima i boleštinama. A one i dalje mirno pasu usred sve te prljavštine.
Ovce su životinje teškog runa. Njihovo runo zna narasti jako dugo i postati preteško, jer se u njemu nakupi blata, otpadaka, izmeta. A kada prilegnu još se i izvaljaju i nisu se u stanju podignuti sve dok pastir ne dođe i ne podigne ih na njihove noge.
Ovce su u stanju sebi otežati život sve do same njegove propasti.
Jesmo li se možda prepoznali?
Ili se još uvijek vrijeđamo kada nam kažu da smo „ovce“?
Ide li nam još uvijek na živce kada nam kažu da nama treba pastir?
Dakle što je prva zadaća pastira?
Zaštita je prva zadaća pastira, jer ovce su po svojoj prirodi – sljedbenici.
Postoji priča o mladiću koji je želio otići na fakultet ali noge mu se odsjekoše kada je pročitao pitanje na upisnom obrascu, koje je glasilo: „Jeste li vođa?“
Momak pošten i savjestan napisa: „Nisam.“
I vrati obrazac, očekujući najgore.
Na njegovo iznenađenje primi pismo s fakulteta: „Dragi gospodine, naša je služba otkrila, proučavajući pristigle prijave, da će ove godine naš fakultet imati 1.455 novih vođa. Mi vas prihvaćamo, jer se osjećamo obaveznim osigurati im barem jednog sljedbenika.“
Mnogi od nas ne vole misliti o sebi kao o sljedbenicima. Mi sebe vidimo kao lidere, kao vođe, ali istinu govoreći najveća većina nas to jednostavno – nije.
Ako izuzmemo roditeljstvo mi smo jako rijetko u poziciji voditi apsolutnu brigu o drugim ljudima. Teško nam je to priznati ali to je činjenica. Teška ali istinita.
Isusu je jasno da smo mi po svojoj naravi sljedbenici i da trebamo nekog iznad nas koji će o nama voditi brigu.
Ovce su sljedbenici.
Slijede onog čiji glas znaju, čiji glas prepoznavaju.
Ovce ne će slijediti glas stranca.
To činimo mi ljudi.
Mi „ovce“.
Ovce (one bez navodnih znakova) ipak nisu toliko glupe.
Ovce trebaju nekog slijediti i trebaju nečiju zaštitu.
Koliko smo mi uistinu slični ovcama?
Želimo sigurnost? – Da, svakako
Želimo zaštitu? – Da, svakako.
Ali zapitajmo se onda čiji mi to glas slušamo?
Za čijim mi to glasom idemo?
Tko nas to vodi?
I kamo?
Jesmo li zaboravili čiji smo?

Autor: Ivica Ursić

 

– MOŽE LI SE POZNATI NA NAŠEM ŽIVOTU DA POZNAJEMO GLAS ISUSA KRISTA? –

Isus se uvijek služio slikama iz života da bi nam pokazao tko je On i kakav je naš nebeski Otac. Služi se slikama iz života zato što svatko to može lako shvatiti i razumjeti isto tako i upamtiti.
Poznata nam uloga dobroga i pravog pastira. Pravi pastir živi za svoje stado, brižno se brine za ovce kao za kućnu čeljad, brani ih od zvijeri i lopova, katkada uz cijenu života.

Zato Krist reče da je on takav pastir, pastir – čuvar čovječanstva što „daje život svoj za nas”. Isus sam kaže: „Ovce moje slušaju glas moj… Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada“ (Iv 10,27-28). Isus je umro doista za nas na križu, prolivši svoju predragocjenu krv, da dadne Bogu zadovoljštinu za naše grijehe i tako nas otkupi i čudesno spasi. Treći dan je uskrsnuo i on više ne umire nego živi vječno.

Danas je ovdje s nama u tišini srca ponavlja svoje riječi svakome od nas koga zove u službu svoje riječi i svoga križa, svećeničkim i redovničkim dušama: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” „Ja sam pastir dobri. Dobri pastir dariva život svoj za svoje ljubljene!”

Isus je prvi i vrhovni svećenik – dobri i milosrdni Pastir naših duša, naš spas i život. On je jedini koji nam osigurava vječni život. Potrebno je poslušati njegov glas, odlučiti se za njega, predati mu se potpuno i posve i slijediti ga, noseći strpljivo svoj križ.

Isus kaže: Ja poznajem svoje i moji poznaju mene. Moji slušaju moj glas. Je li to tako? Slušamo li stvarno Isusov glas? Može li se poznati na našem životu da poznajemo glas Isusa Krista.
Sveti Ivan napisa: „Tko tvrdi: Poznajem ga, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je!” Tko ga uistinu poznaje, sluša njegov glas, taj vrši zapovijedi od prve do desete, nosi križ svoga života i kad je težak…

Svećeničko i redovničko zvanje posebna je milost Božja. Božji dar kojim Bog nekoga poziva da čitav svoj život posveti njemu i braći i sestrama. Bog svoj poziv pojedinoj duši priopćuje na različite načine i daje za to potrebne milosti i darove…

Možemo reći da je svako zvanje na svoj način lijepo, dobro i korisno, ali od svega najuzvišenije je služiti Kristu, braći i sestrama.
Stvarno ne može biti ništa uzvišenije i veće u ovoj suznoj dolini nego nastavljati djelo za koje je Krist umro na križu: krijepiti njegovim svetim sakramentima umorne i opterećene i voditi ih k luci vječnoga spasenja.

Isus kaže: „Žetva je velika, a poslenika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu!”
Malo je toga što nam Isus rekao da se molimo. Evo rekao je izričito da molimo zato da Gospodin pošalje svojoj Crkvi duhovnih radnika.

Svijet je pun grijeha, sebičnosti, mržnje – treba svećenike, svjedoke jednoga boljeg svije-ta, Božjega svijeta, svjedoke križa i uskrsnuća, Božje ljubavi i nesebičnosti. Križ i Kalvarija ne smiju biti zaboravljeni, Raspeti i Uskrsnuli ne smije umrijeti u srcima ljudi.

Svećenik je pozvan i da nas riječima i životom sjeća na njega i podsjeća na dužnost da ostanemo uz njega. Naša konačna sreća je tu. Mi trebamo svećenike, makar ih svijet popljuvao i raspinjao, makar ponekad bili slabi i grješni, što ne bi smjeli biti. Oni nas trebaju podsjećati na popljuvanoga i raspetoga Krista. Danas je ta potreba veća nego ikada jer mnogi zaboraviše Krista.

Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve je razumljivo da je u isti mah najugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez poteškoća…

Zato Isus kaže: Molite gospodara žetve… Svijetu, Crkvi, nama potrebni su svećenici, ljudi križa i žrtve. Zato ih moramo izmoliti, naše majke roditi, odgojiti…
Briga za zvanja je briga svih nas: Crkve, obitelji i svakoga pojedinca. Vječna je istina da svete obitelji daju svetu djecu, odgajaju svećenike. Svaka obitelj trebala bi moliti obiteljsku molitvu, čitati Sv. pismo i slaviti svetu Misu.

Što se traži da bi netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.

Bogu hvala ima i danas onih koji su poslušali Isusov glas i odazvali se nasljedovati ga. Mladi prijatelju, odvaži se i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti život vječni.

Pozvan si na najveće što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu u mraku i magli ovoga umornoga svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.

Molimo za duhovna zvanja. Molimo za sv. oca Papu, svoje biskupe, svećenike, duhovnike i žive i pokojne, s kojima smo se u životu osobno susretali i s kojima se i danas susrećemo i od kojih smo primili svete sakramente. Sjetimo se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, biskupa koji nas je krizmao… Osobe koje su primile sakrament braka neka mole za svećenika koji ih je vjenčao…

Pitali su jednoga svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik?
Odgovorio je: “Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!”

Zgodno piše časna sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi njegove Mlade Mise: “Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!”

Božanski Spasitelju, Ti si onaj koji poziva u svoju službu. Molimo Te, pozovi što više onih koji će nastavljati djelo za koje si Ti došao, živio, umro i uskrsnuo. One koje si pozvao, krijepi na putu života i pomozi im u životnim poteškoćama. Daruj nam svima milost kako bi se potpuno posvetili Tebi i sve radili na slavu Božju i svoj vječni spas!

Autor: fra Petar Ljubičić