Uskoro će nam pred vratima biti blagdan Svih svetih i Dušni dan. Nakon tih dana ponovo ćemo zaključiti kako smo mi sami (ili neki naši kršćanski susjedi) u ulozi kršćanskih vjernika samo jedan sat vremena tjedno, obično nedjeljom prije podne. U preostalo vrijeme preko tjedna mi postajemo dio mase naroda s ulice koji se gubi u bujici pomodarstva, površnosti i isključivo potrošačkog mentaliteta. Živimo u kaotičnoj sadašnjosti u kojoj su gotovo posve izgubljena vrijednosna mjerila.

Mi vjernici to stanje tek konstatiramo, ali ne ustajemo protiv toga. Nemamo smjelosti zaštititi svoju obitelj i svoj dom. Nemamo odvažnosti da sami prepoznamo i utiremo svoj put na kojem nećemo biti žrtva vlastite neodgovornosti.

Već prije blagdana Svih svetih neki će kršćanski vjernici “okititi” svoje prozore i okućnice izrezbarenim i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica. Posudit će filmove strave u videoteci i uživati u tome. Zdušno će surađivati s odgajateljicama u vrtićima i učiteljicama u školi. Velikodušno će otvarati svoje novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo “Noć vještica ili uobičajeno domaćim rječnikom rečeno – Halloween.

Nažalost, ljudi koji sve to podržavaju u stvari često ne znaju što čine.

Stoga ih ovim tekstom želimo poučiti.

“Noć vještica” ili običaj o kojem govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije i od njihovih svećenika – druida.

Taj poganski krvavi obred odvijao se posljednje noći u listopadu. Tada su druidi ubijali malu djecu i prinosili ih kao žrtve svom bogu mrtvih. Ukoliko jedna obitelj ne bi sama dobrovoljno druidima predavala svoje djetešce, oni bi ubijali ostale članove obitelji.

U to davno vrijeme stari su narodi (vrlo daleko od Hrvatske!!!) prakticiranjem takvih obrednih ubojstava sijali strah diljem Engleske, Irske i Škotske. Uspomenu na takve obrede danas naivni ili nepoučeni ljudi na isti taj dan slave danas u Irskoj, Australiji, Americi, Novom Zelandu – a, nažalost, i u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj. Mi, Hrvati se obično dičimo svojom kršćamskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom i demokršćanskim načelima. Stoga je teško shvatiti koliko smo naivni: u svojoj povodljivosti za stranim “uzorima” odmah i rado žrtvujemo najprije svoj identitet, a potom i mšto nam je najdraže – svoju djecu. Svaka sablazna bundeva na prozoru ili na plotu, svaka proslava “Noći vještica” zapravo veliča smrt, ubojstvo i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo nasrću na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su naša djeca i mladež. Umjesto da im utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti.

Roditelji danas kao pojedinac može biti neuk, neupućen i nesmotren.

Ali onaj koji je kršćanski vjernik, koji je više upućen i koji više zna nema pravo biti nesmotren, niti naivan. Inače nastaje PROPUST.

Taj propust može činiti i roditelj – vjernik, odgajatelj, učitelj ili vjeroučitelj. Propust možda čini čak i svećenik u župi, koji, kao moralni autoritet svojoj vjerničkoj zajednici, svake godine ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro, a što je zlo.

Naravno da nikakvo rješenje nije u tek pukoj konstataciji da “Noć vještica” svetkuju mnogi oko nas. Nikakva utjeha nije da konstatiramo da to rade i naši dobri susjedi i znanci.

Ako je neki čovjek DOISTA vjernik, on bi trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog i duševnog zdravlja.

Živimo u svijetu koji obiluje deklarativnim pravima, slobodama i mogućnostima uživanja drugoga i drugačijega. Kad čitamo ili slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali, zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem stvarnom životu tvrdimo da su nam djeca najvažnija i najdraža. Njih zato štite zakoni, uredbe, konvencije, organizacije, pravobraniteljstva…

U našim je zakonima čak i zapisano da roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim moralnim i vjerskim načelima.

Zašto onda dopuštamo da nam loše društvo stalno krade naše roditeljsko pravo?

Zašto nikada ne uspijemo naći malo vremena i zajedno sa svojim djetetom porazgovaramo o tome što je dobro, a što je zlo?

Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je blagdan Svih svetih i što je Dušni dan?

Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako će to umjesto nas roditelja odraditi netko drugi?

ZVONA, mjesečni list čakovečkih župa, – uredila: dr. Verica Jačmenica – Jazbec