TKO JE PUCAO PO RASPELU?

Siva, pusta slavonska ravan.

Jesen i magla.

Studen.

Svud’ studen,

na srcu strašna bol.

Budim se u grču,

čujem jauke,

jecaje iz kolone smrti…

Moja Slavonija šuti.

Šuti stari hrast,

šute nepregledna ravničarska polja.

Šutim i ja.

Taj muk

kao jauk.

Suze su natopile oči

i zastale na obrazu.

Gledam raspelo

našega grada na Dunavu.

Tko je to pucao na njega?

Tko je to bacao granate

na tebe, Gospodine?

Što je taj pogani koljač,

s one strane rijeke,

imao u glavi pa je to činio?

Znam ja tko su,

pričao mi dida moj.

Tako su činili kad je on

mladić bio,

k’o tad ja što bijah.

To su oni što nose i ljube

kokardu i crvene pentagrame.

To su oni što mrze

naš korijen katolički.

To su oni što isto kršćanima se zovu.

To su pogani svetosavske sljedbe

s one strane rijeke

što vazda tuđe svojataju,

hule,

lažu

i kolju…

Banda je to srpskih

koljača i ubojica

koji pucaju po kamenom križu,

a u istoga se kao kunu.

Pogani neki

i zli ljudi.

Oni su pucali po raspelu.

Oni su pucali i ubili

ranjenike iz bolnice.

Oni su nas po logorima mučili.

Oni su razarali domovinu.

Naši elitnici,

tada dezerteri,

danas službenici

o pomirbi nekoj buncaju…

A ne znaju kolike su

boli i rane

na srcima našim

jer ni tad’, ni sad’

s narodom svojim bili nisu.

O Gospode

srbočetničkom rukom oskvrnjeni,

ranama nas svojim izliječi,

ranama nas svojim obnovi.

Krvlju svojom predragocjenom

nas oslobodi,

daj nam snage

u providnosti svojoj

da oprostimo.

Ivan Jošua Tić, 18. studenoga 2020.