Vjerujemo da nas blagoslovljena voda na ulazu crkve podsjeća na krštenje i čisti od duhovne nečistoće koju nosimo iz svijeta, pružanje mira jedni drugima činimo po uzoru na uskrslog Krista,  međusobno dijelimo njegov dar i izražavamo bratsku ljubav, a pričest na usta znak je strahopoštovanja prema svakoj čestici posvećene hostije.

Zadnjih dana slušamo upute kako se ponašati i što činiti kako aktualni virus ne bi zarazio i našu domovinu. Između ostalih uputa o higijeni, stigla je i uputa o ponašanju u crkvi i svetoj misi:

Nema više blagoslovljene vode na ulazu crkve, nema davanja ‘mira’ pružanjem ruke i nema više pričesti na usta već samo na ruku.

Pitam se je li ovo stvarni izraz nečije brige za naš narod ili izraz osobne nevjere.

Vjerujemo da nas blagoslovljena voda na ulazu crkve podsjeća na krštenje i čisti od duhovne nečistoće koju nosimo iz svijeta, pružanje mira jedni drugima činimo po uzoru na uskrslog Krista,  međusobno dijelimo njegov dar i izražavamo bratsku ljubav, a pričest na usta znak je strahopoštovanja prema svakoj čestici posvećene hostije.

Sretan sam što nisu ukinuli samu svetu misu, ali ako je papa prvi dao primjer i počeo se javljati video linkom te tako slaviti misu, pitam se kada li će i kod nas doći takva uredba.

–    –   –

Nadam se da mi neće biti zamjereno ako kažem da smatram kako je sve to odraz nevjere državnih službenika, vjernika, ali nažalost i pojedinih pastira.

Posebno ne razumijem zabranu pričesti na usta. Kao da zaboravljamo veličinu i tajnu same TRANSUPSTANCIJACIJE (pretvorbe) koja se događa u svetoj misi.  

U našem katoličkom nauku vjerujemo kako svećenik za vrijeme slavljenja euharistije, djelovanjem Svetoga Duha i svog svećeničkog poslanja, pretvara kruh i vino u pravo TIJELO i KRV  našega Gospodina Isusa Krista.

Pričešćujući se tako vjernici u hostiji blaguju TIJELO i KRV Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.

Pisano je:

“Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.”

(Iv 6, 53-56)

To su riječi Gospodina našega koji je ustanovio euharistiju i ostao prisutan do danas. U posvećenoj hostiji nakon pretvorbe prisutan je On, ŽIVI ISUS KRIST, pravi Bog i pravi čovjek.

Blagujemo dakle Njegovo Tijelo i Krv, a ne više kruščić od brašna i vode.

I zar Taj, donositelj života, može nekome prenijeti nekakav virus?!

Razumijem da valja biti oprezan i pridržavati se ‘savjeta struke’, ali žao mi je što je ta svjetska struka počela mijenjati Crkvu i utjecati na nju u skladu s pameću ovoga svijeta, umjesto da je Crkva, djelovanjem Duha Svetoga, izašla van i počela nadahnjivati sve struke i strukture.

Znamo da je kroz cijelu kršćansku povijest bilo bolesti, zaraza, virusa i raznih pogibelji.

Kristovi svećenici su se zajedno s narodom utjecali Gospodinu procesijama, klanjanjem pred Presvetim, bdijenjima, devetnicama i drugim oblicima vjere i pouzdanja u Boga.

U Crkvi se tražila nada, utjeha i pomoć. Ona je to i pružala bez ikakvih ukidanja.

U usporedbi s puno težom prošlošću, opet se pitam što li je ovo danas: ukidanje blagoslovine, blagovanje Tijela i Krvi Kristove isključivo na ruke, negdje ukidanje i slavljenje sv. mise.

Svaka čast pojedincima u našoj Crkvi, čestitim, poniznim, pravovjernim svećenicima – slugama Božjim, kojima se isto ne sviđaju ove ‘odredbe’.

Ovo je velik napad na Crkvu u njezinoj dugoj povijesti. Ovakvih zabrana nije bilo nikada.

Znam već one koji će se zbog mog promišljanja pitati tko sam ja da se pravim veći katolik od pape?!

To su katolici koji nažalost, iz poslušnosti papi, zaboravljaju na Sveto pismo i Katekizam Katoličke Crkve.

Svjestan sam svojih slabosti i grijeha. Nisam idealan čovjek, muž ni otac.

No, jedno znam: bojim se Boga.

Iz Svetoga pisma znam da je Isus, naš Otkupitelj i Spasitelj, hodeći zemljom ozdravljao sve

bolesnike, na sve je polagao ruke i ozdravljao čak i gubavce (u ono vrijeme najosjetljivije i   

najgore zaražene koji su tada bili u svojevrsnim izolacijama).

Dakle, išao je među njih pun Duha Svetoga i ozdravljao ih je.

Nije se bojao da će se zaraziti, nije komunicirao s njima preko „video linka“, nego dolazeći među njih pružao je suosjećanje i ljubav.

Da, to je bio Isus, pravi Bog i pravi čovjek.

Danas je drugo vrijeme, kazat će mnogi. No, pogledamo li sv. Franju ili sv. Majku Tereziju vidjet ćemo da niti oni nisu bježali od zaraženih nego su dopustili da preko njih djeluje živi Krist.

Vratimo se ad – fontes, kako je volio kazati sv. Ivan Pavao II.

Vratimo se, dakle, na izvor, a to je Sveto Pismo.

 PISANO JE:

»Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«

(Mk 16, 15 – 18)

Iskreno,

nadam se da se u ovom „progonu“ Crkve naši pastiri neće uplašiti i povući, nego još više svjedočiti Krista, predvoditi euharistijska klanjanja, procesije ugroženim područjima sa ŽIVIM ISUSOM KRISTOM u monstranci/pokaznici.

Evo, došlo je vrijeme gdje se vidi tko koliko i kome vjeruje.

Onaj koji ispituje srdašca – to najbolje zna.

Dođi Gospodine Isuse, Marana tha!

ŽIVIO ISUS KRIST U NAŠIM SRCIMA!

»Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

(Lk 17, 19)

 Autor: Miroslav Baotić